Nekoć davno na nogometne stadione znalo se natrpati puno više gledatelja nego što je bio njihov službeni kapacitet. Na velikim utakmicama ljudi su puštani besplatno ili uz mali dobrotvorni prilog redarima, djeca su se provlačila kroz ogradu ili je preskakala, otvarani su tajni ulazi za odabrane...

U Velikoj Britaniji, gdje se oduvijek vodi računa o točnim brojkama posjećenosti, klubovi su namjerno prijavljivali manji broj gledatelja – ako je to bilo moguće – kako bi platili manje poreza, a pretrpavanje tribina dovelo je i do tragedije na Hillsboroughu i nakon toga potpunog prekida ove ilegalne prakse.

Međutim, sad se na Otoku događa sasvim suprotni fenomen. Gledate li službene podatke o broju gledatelja u Premier ligi, primjetit ćete da su mnogi stadioni rasprodani za gotovo sve utakmice i da se posjećenost približava maksimalnoj. Uz Bundesligu, koja također ima vrlo visok postotak ispunjenosti stadiona u odnosu na kapacitet (Borussia Dortmund i Bayern 99,8%, Schalke 99%, a najmanje Nürnberg 81,8%), Premier liga prednjači među europskim ligama po ovoj statistici.

14 od 20 stadiona u elitnom rangu ove je sezone imalo ispunjenost preko 95 posto, što je zaista fantastičan podatak. Najviše Arsenalov Emirates (99,6%), West Hamov The Boleyn Ground (99,2%) i Chelseajev Stamford Bridge (99,1%), a vrlo blizu su i Fulham, Liverpool, Norwich, Reading, Swansea, Manchester City, Tottenham, Stoke City, QPR, Manchester United i Newcastle United – tim redom. Samo tri kluba znatnije odudaraju: Sunderland (82,7%), Aston Villa (82%) i Wigan Athletic (77%). Naravno, ove brojke treba promatrati u kontekstu kapaciteta stadiona, jer jasno je da neki klubovi imaju premala zdanja za svoju veličinu i broj zainteresiranih te da bi mogli ispuniti i znatno veće stadione.

No pravi problem s ovim podacima je taj što nisu baš sasvim istiniti. Redsaway.com, internetska je stranica navijača Manchester Uniteda, tvrdi da se posjećenost Old Trafforda često 'kozmetički' povećava, odnosno da je na pojedinim utakmicama gledatelja do 15 ili 20 tisuća manje od službeno prijavljenih. Stranica je dobila te podatke od policije prema Zakonu o slobodi informacija, a klub ih je odbio komentirati.

Prema propisima engleskog Nogometnog saveza (FA), klubovi Premier lige moraju objaviti službene podatke o broju gledatelja – oni se odnose na sve one koji su kupili ulaznicu, bez obzira jesu li uistinu bili na utakmici ili ne. Međutim, policija Greater Manchestera vodi svoju evidenciju o broju ljudi koje registriraju brojači karata na ulazu u stadion. Razlike između službenih i stvarnih podataka ponekad su vrlo velike: primjerice, susret sa Southamptonom uživo je gledalo manje od 60.000, iako je službena brojka preko 75.000 ljudi; na utakmici FA Cupa s West Hamom bilo je gotovo 25.000 manje stvarnih gledatelja od prijavljenog posjeta (71.081).

Nije United jedini. Arsenalovi navijači prošle su sezone imali akciju u kojoj su postavljali crne vreće za smeće preko praznih sjedalica na utakmici s Blackburnom kako bi jasno pokazali da stadion nije pun kao što klub tvrdi. Najavljivač na Emiratesu odustao je od izvikivanja podatka o posjetu preko razglasa nakon što su ga navijači propisno izviždali kad je za susrete s WBA-om i Swanseajem obznanio 'sellout' – iako je golim okom bilo vidljivo da cijeli sektori stadiona zjape prazni. Zbog ovakvog mazanja očiju pobunili su se i navijači Readinga, Aston Villa i Wigana, između ostalih.

Što se događa? Većina tih 'fantomskih navijača', kako ih je nazvalo već nekoliko komentatora, dolazi iz redova vlasnika sezonskih ulaznica koji ne mogu, ili im se ne da, doći na svaku utakmicu. No i ranije je znatni broj posjetitelja engleskih stadiona imao sezonsku ulaznicu, koja se često u obitelji prenosila s generacije na generaciju. Razlika je u tome što je nogomet u međuvremenu sve više postao razonoda dobrostojeće više srednje klase, čiji su pripadnici malo komotniji prema dolasku na utakmice koje smatraju unaprijed dobivenima. Njima usto nije toliko materijalno važno da prodaju ulaznicu za pojedini meč ako na njega ne mogu sami doći, a možda ni u svom krugu prijatelja i poznanika nemaju dovoljno onih kojima bi ih ustupili.

Nekoć je to bilo pitanje časti i nogometne kulture – svaki bi vlasnik sezonske ulaznice smatrao svojom dužnošću da pronađe nekoga tko će ga zamijeniti ako ne može sam doći na stadion, kako mjesto ne bi zjapilo prazno. Danas, međutim, to baš više i nije tako.

Što samo pokazuje koliko se nogomet promijenio u posljednja dva desetljeća, kad je započela njegova drastična komercijalizacija. 'Brand' je postao ključan za klubove Premier lige, a brižno održavani – i dijelom neistiniti – mit o stalno rasprodanim stadionima znači da taj komercijalni mjehurić nastavlja rasti, što se dobro vidi i na novom ugovoru o televizijskim pravima, koji će od sljedeće sezone biti podebljan za ogromnih 41 posto.

Znaju to klubovi koji si ne žele dopustiti da pred investitorima i sponzorima ispadnu manje tržišno atraktivni; zna to i vodstvo lige i nogometnog saveza. A navijači? Oni imaju pravo biti kulisa, ako si to mogu priuštiti.