Nije problem izgubiti od Slovenije, nije čak problem ni izgubiti od Tunisa danas, problem je kad izgubiš dobiveno ili se predaš u trenucima kad treba ići na sve ili ništa. Gubili su hrvatski košarkaši i puno veće i značajnije utakmice od one sa Slovenijom u ponedjeljak, gubili su od jačih i nominalno slabijih suparnika, no svima je zajednički nazivnik da smo pali bez ispaljenog metka. Od vremena Dražena Petrovića reprezentacija nema čovjeka koji je kadar povući u kritičnim trenucima, koji zna kad treba stati i ubitačno sporim tempom uzrujati suparnika. Dražena nema, nema ni hrvatske košarke na europskoj i svjetskoj sceni.

Svjetsko prvenstvo u Turskoj prvo je nakon niza godina, a govorimo o desetljeću i pol, na kojem je hrvatska reprezentacija u najjačem sastavu. Vjerovali ili ne, ovo je najbolje što imamo. Za razliku od prošlih godina, nitko nije otkazao i sad se izbornici, savez i košarkaška javnost ne mogu izvlačiti na otkaze ili ozljede Vujčića, Giričeka, Žižića, Kukoča... Tko će sad biti kriv za promašenu ambiciju? Dežurnih krivaca jednostavno - nema! Ne mislimo da je medalja, i to zlatna, jedini pokazatelj uspješnosti, štoviše bili bismo sretniji i zadovoljniji da, ako već gubimo, gubimo zahvaljujući suparnikovoj nadmoći ili sreći.

No ako netko za cilj postavi ovu ili onu medalju, osvajanje petog ili devetog mjesta, onda je sve slabije od toga - loše. I netko bi valjda trebao objasniti zašto je napravljen podbačaj ili zašto su očekivanja previše ambiciozna. Problem je očito u ljudima koji danas predstavljaju hrvatsku košarku. Ne igračima, nego trenerima, čelnicima saveza, ljudima koji se brinu oko logistike... Sasvim je jasno da nam je košarka doživjela dramatičan pad zbog njihovog nerada i nestručnosti, a frustracije koje doživljavaju igrači na parketu samo su posljedica svega toga.

Dečkima koji itekako natope dres znojem danas vjerojatno treba psiholog, jer i oni sami priznaju da neobjašnjivo stanu kad se prelama utakmica. To nije samo karakteristika ove generacije, nego i brojnih prijašnjih. I uvijek kažemo da će doći novi klinci, neopterećeni prošlošću. Najluđe je da su i ovi dečki u Turskoj nekad bili ti o kojima smo govorili, i oni bi trebali biti neopterećeni.

Mogli bismo sada lamentirati i o odlukama o stvaranju i vođenju momčadi, no pitanje je ima li to uopće smisla. Konkretno, hoće li itko objasniti zašto je u momčadi Zoki Planinić, koji je totalno izvan natjecateljske forme zbog dugog oporavka od ozljede, zaliječene tek prije mjesec dana, ili Rok Stipčević, koji više vremena provodi u slaganju ručnika na klupi nego u igri na parketu. Nije li bolje bilo pozvati malog Šarića ili nekog drugog juniora pa neka dečki dobiju pet minuta protiv ionako boljih Amerikanaca. Neka uče i skupljaju iskustvo ako su već tako veliki talenti.

Jasno, život ide dalje, porazi i pobjede sastavni su dio sporta, a svima nama, ljubiteljima košarke, ostaje tek nada da će se jednom nešto promijeniti. Novog Dražena, u liku vođe na parketu, nećemo tako skoro vidjeti, osim ako nam se opet ne posreći. Hrvatska košarka, nažalost, jako ovisi o sreći, no i nju nekako treba zaslužiti.