Simpatična 33-godišnja Splićanka Valentina Miletić u zadnjih nekoliko sezona postala je zaštitno lice hrvatskog nogometa i pravo osvježenje na hrvatskoj medijskoj sceni.

Čitava ekipa komentatora MAXSporta općenito je veliki dobitak za način na koji se prati hrvatski nogomet, a Miletić je, nakon Mile Horvat, prva djevojka koja se 'usudila' dirnuti u ono što je kod nas oduvijek rezervirano za muškarce.

Njezin sjajan rad prepoznao je i Hrvatski zbor sportskih novinara te joj je nedavno dodijelio godišnje priznanje za TV novinarstvo. Miletić je vrlo brzo demantirala sve skeptike koji su smatrali da se pred kamerama pojavila samo zbog atraktivnog izgleda.

Puno je, kaže, tražila i učila od kolega; oni su joj približili samu nogometnu tematiku, taktiku i 'tehnikalije', a ona za to vrijeme uči jezike i namjerava još dugo biti u televizijskom novinarstvu.

Dobili ste veliko priznanje HZSN-a, koliko vam to znači?

Svako priznanje je lijepo, a kad je od struke, onda naravno da ima dodatnu težinu. Ponosna sam na ono što sam napravila u relativno kratkom roku i vjerujem da mogu još puno više i radim na tome. Ne vjerujem u čuda, ni u to da nešto tek tako pada s neba. Treba raditi i onda, kad-tad, sve dođe na svoje.

Moram zahvaliti svojim ljudima s MAXSporta jer su me stvarno od prvog dana tretirali kao dio ekipe i naučili me raditi ovaj posao. Velika je privilegija u današnje vrijeme raditi u tako zdravoj atmosferi s ljudima koji su stvarno podrška i gdje nema nekih podmetanja i krivih pogleda, tako da ne uzimam to nikad zdravo za gotovo i baš sam zahvalna na tome.

Otkud vi u medijima uopće?

Ovo mi je već osma godina u medijima. Pet godina radila sam na raznim radijskim postajama, onda paralelno na televiziji i radiju i sad mi je ovo treća sezona na televiziji. Na radiju sam bila voditeljica, radila sam četiri godine u jutarnjem programu i onda tu posljednju godinu treću smjenu na Narodnom radiju. Zadnji dan radijske karijere bio mi je i zadnji dan Narodnog radija, koji je onda promijenio ime.

Radio je poseban, odličan medij. Možeš se dosta zbližiti s ljudima, imaš osjećaj kao da ste prijatelji. Upoznaju te, u principu dobiju osjećaj da ste nekako s njima na kavi. Puno je opuštenije, ležernije nego televizija. Nema ni blizu takvog stresa kao na televiziji.

Kako ste završili u sportu?

Bila mi je želja raditi u sportu i javila sam se u sportsku redakciju TV Jadrana te paralelno radila na radiju. U međuvremenu bi me povremeno angažirali i za 'In Magazin' kad nisu imali dovoljno svojih ljudi na dispoziciji i ja sam tu uskakala, a s obzirom da uglavnom sve to ide preko istih ljudi kad se radi na lokalnoj razini.

Onda su se tako otvarale tu i tamo prilike i za neke druge stvari, između ostalog trebalo je jednom i za HNTV odraditi reportažu s dna Modrog jezera. To je čak dobro i ispalo s obzirom na to da sam baš bila početnik u tome i da nisam imala nikakvu pomoć. Otprilike godinu i pol poslije, možda i malo više, kad sam već bila u Zagrebu, netko se sjetio da sam ja to tad radila za njih i da bi me mogli pozvati na razgovor, nakon što sam im naravno poslala životopis.

Poslala sam ga na sve moguće adrese, ali s obzirom na to da je bio period korone, nije baš bilo posla i nitko mi se nije odmah javio, ali tko čeka i dočeka, valjda. Barem je to tako kod mene bilo. Od dolaska na HNTV nisam preskakala stepenice, radila sam priloge s utakmica treće lige, išla svaki vikend uzimati izjave na terene druge lige, radila i dječje turnire. Nije se ništa samo od sebe otvorilo. Radila sam što god je trebalo, ali uvijek sam jasno komunicirala o svojim željama i onom gdje se u konačnici vidim.

Odakle takva ljubav prema sportu?

Od malih nogu. Kao klinka sam se bavila kickboxingom; od trećeg razreda osnovne škole pa do fakulteta. Ozbiljno sam se time bavila, a čak sam i bila svjetska kadetska prvakinja te seniorska prvakinja Hrvatske. Znaju se kolege čak i našaliti sa mnom o tome, ha, ha. Kad sam krenula na fakultet, shvatila sam da to nije baš sport od kojeg možeš živjeti. Odnosno, ako želiš biti na samom vrhu, moraš čitav život tome posvetiti, a ja sam došla u fazu u kojoj sam se možda malo i zasitila.

Danas tu i tamo znam lupiti vreću. Kako radim i za FNC, malo sam s njima trenirala pa su se iznenadili kad sam počela lupati. Kažeš im 'trenirala sam i ja' pa svi misle da sam nešto malo lupala, ali ja sam zaista ozbiljno trenirala. Nekad i po dvaput dnevno, nije to baš bila šala. Iznenadili su se dečki!

Veliki korak bio je ostaviti posao u Splitu i usred korone doseliti se u Zagreb. Kako ste se odlučili na to?

Osjetila sam da sam tamo dosegnula vrhunac i da mogu ili stagnirati ili ići dalje. Nije mogao biti gori trenutak dati otkaz na sigurnom poslu usred korone, ali jednostavno sam tako odlučila. Da nisam tad otišla, možda ne bih nikad i stagnirala bih, tko zna.

Nisu doma baš bili oduševljeni, a malo sam ih i na prepad uhvatila jer sam im rekla tri tjedna prije nego što sam otišla. Imamo obiteljski biznis u turizmu. Govorili su mi da ostanem jer je to ipak siguran posao, dobra su primanja i da nema potrebe da lutam i tražim nešto svoje kad imam sve kod kuće. No moja velika želja bila je probati jer, u najgorem slučaju, imala sam se kamo vratiti. Meni to nikad nije bila opcija jer sam odlučila da ću ići glavom kroz zid ne bih li došla do onoga što sam zacrtala.

Kako se Splićanka priviknula na život u Zagrebu?

U početku mi je bilo jako teško jer praktički nisam nikoga znala u Zagrebu. Imala sam tek jednu prijateljicu, koja je tu bila povremeno, a ni ne možeš nikoga upoznati kad je sve bilo zatvoreno. Došla sam u rujnu, preživjela sam jesen i zimu u Zagrebu, ha, ha, a onda je došao i taj potres. Drugi potres mi se dogodio u studiju na radiju i trebalo je vremena da se snađem, ali snašla sam se.

Koliko ste znali o nogometu prije nego što se počeli raditi u tome?

Pa nije bilo lako jer su svi oko mene imali nagomilano znanje o nogometu. Vama muškarcima je to puno lakše jer se krećete u društvima u kojima se prije ili poslije potegne ta tema i čitav život nogomet je oko vas. S prijateljicama baš ne razgovaram o nogometu, ha, ha. One ga ne gledaju, a i kad ga gledaju, nije baš da pričaju o tome tko je trebao igrati desnog beka.

Imala sam plan gledati i učiti od nekoliko ljudi za koje sam smatrala da su dobri u tome i uzimala sam od njih ono što sam smatrala da mi odgovara. To je moja filozofija i njome ću se uvijek voditi. Ne mislim da nešto savršeno radim. Smatram da sam dobra u svojem poslu, ali uvijek ima prostora za napredak i uvijek moraš učiti i imati neke uzore.

U početku sam puno gledala svoje kolege, gledala sam emisije po tri puta, učila sam taj sustav Viz Libero jer ne možeš to samo tako raditi. Nije to lako jer moraš znati i taktičke segmente i uvijek sam kolege pitala za savjet ili objašnjenje ako mi nešto nije bilo jasno. Čula bih neki pojam, recimo 'ovi se brane zonski', i onda bih nazvala ili kolege ili nekog iz nogometa da mi pojasni o čemu je riječ.

To su najčešće sigurno bili kolege iz redakcije Mateo Pukšar, Ivan Ljubić, Anđelko Kecman i svi drugi jer imaju ogromno znanje i zaista su mi puno pomogli. Oni su enciklopedije HNL-a i imala sam nevjerojatnu sreću da sam upala u takvu redakciju. Prihvatili su me na prekrasan način, imali su puno strpljenja sa mnom i uvijek kažem da njima dugujem jako puno, isto kao i Ivici Blažičku, koji mi je dao priliku da se uopće okušam u ovom poslu.

Ma bili su i dosta strogi, ha, ha. Bez brige, nije mene tamo nitko tetošio. Mateo mi je bio mentor i sjećam se da mi je prvi izvještaj pred svima iskidao i poslao me da pišem novi. Nije mi bilo lako, nekad je bilo i suza u očima, ali sjedneš, tipkaš novi izvještaj i to je to. Preživjela sam tih mjeseci, nisam se dala, a i oni su valjda u meni vidjeli tu želju i prepoznali trud. Kod mene radna etika nikad nije bila upitna, a s vremenom je i sve ostalo sjelo na svoje mjesto.

Je li vam posao otežavala činjenica da ste žena? Nogomet je u Hrvatskoj vrlo 'muška' stvar...

Sigurno je bilo skeptičnih pogleda u početku, ali predrasude su tu da se ruše. Bila sam svjesna toga da će mi se u početku sve gledati pod povećalom jer ako u početku jednom pogriješiš - onda si gotov. Svi će reći - 'gle, ova nema pojma' i teško se iz toga iskopati. Sad, ako nekad i pogriješim, jer naravno da se može svakom dogoditi, drugačije se to ipak gleda, ali bez obzira na sve, stvarno se ozbiljno pripremam, više puta provjerim svaku informaciju i trudim se da se greške ne događaju.

S druge strane, kao žena imaš priliku brzo doći pod svjetla reflektora, što muškarci možda nemaju. Ima puno naših kolega koji rade 15 ili 20 godina, a mnogi ni ne znaju kako se zovu ni kako izgledaju. Dosta sam brzo postala prepoznatljiva i to je olakotna okolnost, lakše stvoriš neki brend od sebe i to ti sutra može donijeti neku poslovnu suradnju.

Koliko se vidite u SHNL-u i gdje se vidite u budućnosti?

Vidim se u nogometu, ali ne vidim se da s 50 godina radim studio na derbiju Hajduka i Rijeke. Ne mogu si to zamisliti. Mislim da na televiziji imaš rok trajanja... Imaš godine u kojima se probijaš, pa dođu one u kojima se učiš poslu, pa imaš nekoliko godina u kojima si na vrhuncu, a nakon toga treba osjetiti kad je dosta i kad je vrijeme za neke nove ljude.

To će se sigurno dogoditi i želim taj trenutak dočekati spremna. Znam otprilike gdje se vidim, plan je ostati u nogometu i imam ispred sebe konkretne ciljeve. Po pitanju svega u životu sam takva jer su stvari vrlo jednostavne - ne možeš doći do cilja ako ga nemaš, ali ne volim previše pričati o planovima. Lakše je raditi u tišini i bez pritiska ostalih.

Koja vam je bila najstresnija situacija na televiziji?

U početku ti je sve stresno, ali sjećam se svojeg prvog 'lajva'. Polufinale Kupa, Rijeka - Istra. Ne znam uopće kako su odlučili da ću ja to raditi, ha, ha. U biti, bila je korona i svi su se razboljeli. I tko će? Pa, ajde Valentina, neka proba. Mikrofon mi se tresao u ruci od straha, dandanas se smijemo toj snimci, stvarno nisam znala što uopće radim.

Došla sam tamo s druge lige i to na polufinale Kupa. 'Isplanirala' sam kako će ta utakmica završiti, da će Rijeka sigurno proći i u glavi sam si stvorila neki koncept razgovora. Naravno, sve je palo u vodu pa sam morala improvizirati i od tada više ništa ne planiram unaprijed kad je nogomet u pitanju.

Javljaju li vam se djevojke koje se vide u vašoj ulozi?

Da, javljaju se i studenti i studentice, pitaju za savjet i trudim se zaista svakome odgovoriti koliko stignem. No što im reći? Moj put je bio specifičan, puno stvari se poklopilo i sad sam tu gdje jesam. Govorim im da u početku puno ne biraju nego da rade sve što im se ponudi. Neobična je ta nova generacija, prvo što će pitati kad uđu u redakciju je koliko će zarađivati i očekuju čuda u početku, a s druge strane nemaju ništa ponuditi i jako malo znaju. Što je i normalno, jer su tu da se nauče poslu, kao i svi mi nekad. Mislim da se dosta izgubio taj respekt prema poslu i prema obvezama, čast iznimkama naravno.

Odnedavno radite i događaje u MMA svijetu, točnije u FNC-u. Koja je razlika u tome i u praćenju SHNL-a?

Uh, velika. Borci u FNC-u su puno otvoreniji prema medijima i javnosti jer znaju da sami sebe prodaju na taj način. Rade jako puno na promociji sebe i borbi u kojima sudjeluju jer znaju da ih to plaća. Iz tog razloga su iznimno pristupačni. Kod nogometaša je druga priča. Potpišeš ugovor, sjeda plaća i to je to. Ne moraš dati nikakav intervju, nitko te na to ne obvezuje. To je isto priča za sebe, a vani je puno drukčije. Tu kod nas eventualno daju izjavu prije ili nakon utakmice nekoliko minuta i to je to.

U FNC-u su momci svjesni da moraju animirati publiku, jer ona želi taj kaos i zaista je zanimljivo raditi u tom okruženju. Marketing je fantastičan i lakše je raditi s borcima. Ti ih doslovno deset ili petnaest minuta prije borbe možeš povući za ruku za izjavu i oni će pristati. Pokušavam iz njih izvući i nešto, da tako kažem, behind the scenes, da ih malo približim navijačima i gledateljima.

Koristi li po vašem mišljenju SHNL dovoljno svoju popularnost?

Ne koristi dovoljno. Ima definitivno prostora za puno više. I dalje su klubovi dosta zatvoreni prema medijima. Donekle mi je to jasno jer ima svakakvih medija i ima svakakvih novinara, onih koji jedva čekaju nešto zlobno napisati. Ali nisu baš svi takvi i to bi bilo dobro razlučiti.

Ljude zanima što najveće zvijezde misle, kako žive, kakvi su privatno, kako razmišljaju po pitanju raznih tema. Neka njihova ljudska strana s kojom se svi mogu poistovjetiti jer svi oni to imaju, a rijetko kad prosječni gledatelji imaju priliku to i vidjeti. Šteta, jer to je nešto čim se može, da se tako izrazim, kupiti ljude, da ih ne doživljavaju kao nekakve robote koji zarađuju sulude cifre trčeći za loptom - jer to nisu. Tu FNC radi odličan posao i mislim da se može učiti iz tog primjera.

Priča li se u Hrvatskoj previše o suđenju?

Priča se, ali ništa više nego vani. U Španjolskoj se o tome piše i priča non-stop. Svi govore da toga ima samo kod nas, ali samo pogledajte malo strane medije. Uvijek će se pričati o suđenju, to je uvijek zanimljivo i nemam s tim nikakav problem.

Ljude to jako zanima i nekad se šokiram koliko se ljudi bave time. Znate li kakve mailove dobivam o suđenju? Pitaju ljudi zašto nismo analizirali ovu ili onu situaciju, do detalja analiziraju neke snimke. Nekad se pitam odakle im toliko vremena.

Za koga navijate?

Znam da mi nećete vjerovati, ali ja sam se od samog početka distancirala od toga. Smatram da je najbolji mogući način da ostanem neutralna i toga se držim. Ne moraš uvijek sve naučiti na svojim greškama, nego možeš i na tuđim, i vidjela sam puno novinarskih primjera gdje je to isticanje pripadnosti loše završilo.

Na kraju priče, meni je najvažnije da dobro napravim svoj posao i ako sam zadovoljna time kako sam odradila Studio SHNL, za ostalo me nije briga. Može ti nekad biti draže da pobijede ovi ili oni, ali moj fokus je isključivo na onome što radim i kad poslije pogledam emisiju da si ništa ne mogu prigovoriti.

Fascinantno mi je kako ljudi doživljavaju neke izjave. U svemu nađu neku navijačku pripadnost, a meni to nije ni na kraj pameti. Nevjerojatna je bila ova nedavna situacija na Poljudu na susretu Hajduka i Rijeke. Izvukla sam iz ormara neku maramu ako slučajno zapuše i uoči emisije sam je stavila oko vrata.

Zamislite, netko je boje na mojoj marami usporedio s bojama na zastavi Rijeke i eto teorije da sam tako navijala za Rijeku. To je postalo viralno, proširilo se po navijačkim stranicama Riječana. I sad ja moram paziti koje boje na sebi nosim, što zaista i radim, da netko ne bi rekao 'aha, evo navija za ove ili one'. Nevjerojatno je to koliko se sve secira.

Onda vjerojatno dobivate svakakve poruke...

Bude svega, ali ja uvijek kažem da na mom profilu nema demokracije. Ne mora me svatko voljeti, znam da nisam taj profil osobe i okej sam s tim. Nekom se sviđam, nekom ne, ali ne možeš doći na moj privatni profil i vrijeđati se. Niti imam vremena da se bavim takvima, pa doslovno nekad ne pročitam poruku do kraja, odmah blokiram čim vidim nešto glupo jer smatram da na to nitko ne bi trebao trošiti sekunde svog vremena.

Ne mogu uopće pojmiti što ti treba biti u glavi i koliko zapravo trebaš biti nesretan i nezadovoljan sam sobom da odeš na profil osobe koja ti se ne sviđa i nešto joj ružno napišeš. Ne poznajem takve ljude i nitko oko mene ne poznaje ljude koji to rade, a u stvarnom životu nikad nisam imala neka ružna iskustva. Dapače, ljudi mi često priđu i kažu nešto lijepo.

Prije novinarske karijere imali ste putopisni blog i puno ste putovali. Jednom ste rekli da su vas na jednom od putovanja skoro prodali za deve - kako to pamtite?

Ha, ha, gdje ste to iskopali? Joj, to je bilo ludo iskustvo. Prijateljica i ja otputovale smo u Jordan i išle smo na izlet u pustinju. Ono - spavanje pod zvijezdama, jahanje na devama i sve što ide uz to. To je stvarno bio sjajan doživljaj. Vlasnik te agencije, koja nas je vodila tamo, često je dolazio do nas i tako je u jednom trenutku pitao koliko mora deva poslati u Hrvatsku za nas.

Imali su te neke trkaće deve, koje koštaju milijune, i on je pričao da su jako vrijedne. Malo smo se šalili, kao, zamisli devu u Splitu na Rivi, ali njima to baš nije bila šala... Shvatila sam u jednom trenutku da on to ozbiljno misli, nije baš bilo ugodno, ali smo se izvukle pričom da imamo kod kuće muža i djecu i onda su se povukli.

Dobro, za kraj, tko će biti prvak?

Taj odgovor ne zna nitko živ. Kao da se svi trude da ne budu prvaci, ha, ha. Stvarno ne znam, mislim da to nitko pojma nema. No rekla bih da neće biti borba do zadnjega kola, nego da će se i prije odlučiti. Samo da bude što duže zanimljivije, jer onda svi gledaju, svima je zanimljivo i napeto.

Najveća panika bila mi je na početku prvenstva i onog prvog derbija na Maksimiru, kad je Hajduk praktički mogao ispasti iz utrke. Pala bi gledanost, ne bi ljudima više bilo toliko zanimljivo, ali se ipak zakuhalo i baš uživam u ovoj sezoni.