Kao pomoćnik Dude Ivkovića s reprezentacijom SRJ-a uzeo je europsko zlato u Ateni 1995., a već godinu dana kasnije, na Igrama u Atlanti osvojio je olimpijsko srebro u finalu izgubivši od Dream Teama. Žetvu medalja s reprezentacijom nastavio je u Španjolskoj 1997., u kojoj je opet uzeo europsko zlato, a 1998. na SP-u postao je jedini čovjek u povijesti košarke koji je uspio i kao igrač i kao trener doći do svjetske titule. Zadnji veliki rezultat s reprezentacijom bila je bronca na Eurobasketu 1999. u Francuskoj.

Kao igrač bio je sjajan. Šuter starog kova, hakler odgojen na valu košarkaške euforije nakon osvajanja svjetskog zlata u Ljubljani 1970. Žoc (nadimak još iz igračkih dana, kao skraćenica od Željko Obradović 'Cepač' mrežica) je s reprezentacijom bio olimpijski doprvak (1988.) i svjetski prvak (1990.), no znao je da njegova budućnost nije na parketu, nego uz parket.

Još kao igrač pažljivo je pratio svaki trening Dude Ivkovića i Ace Nikolića, zapisivao bi, proučavao i navečer prije spavanja učio bi. Postao je produžena ruka svakom treneru. Zato ne čudi da je odbio uzeti europsko zlato u Rimu 1991., kako bi preko noći na nagovor Dragana Kićanovića sa samo 21 godinom preuzeo Partizan. Te ratne sezone preuzeo je skupinu golobradih klinaca i odveo ih je do senzacionalne prve i jedine titule europskog prvaka u Istanbulu protiv Juventuda. Sjećate se one trice Saše Đorđevića?

Posljednjih pet godina Žoc vodi svoj Partizan, vratio se kući i sretan je. Vremena su se promijenila, Partizan više ne može do titula u Europi, čak je i u Srbiji Zvezda za koplje ispred, ali Obradović iz godine u godinu dobiva nešto puno važnije. Jedini je trener u ABA ligi koji će u svakom gradu dobiti ovacije, za svoju karijeru, ali i ljudskost. Zagreb, Split, Zadar, posve svejedno. Publika će zastati na trenutak i nakloniti se košarkaškoj gromadi.

U dvodijelnoj emisiji AreneSport 'Neuspjeh prvaka' voditelj Slaven Bilić upravo je pitao Obradovića da objasni taj fenomen.

'Zagreb, Split, Zadar... Split je težak grad. Zadar... Pričali smo već, Zadar je košarkaški grad, ali Zadar je isto tako puno propatio u ratu, najviše uz još par gradova. U Zadru to ljudi nisu zaboravili. Nažalost, to je bilo nedavno. A tebe, koji nisi trener Zadra, tamo te tako dočekaju', rekao je Bilić, a onda je Obradović dao svoje viđenje.

'Mislim da ljudi znaju Željka Obradovića kao trenera, ali obraz i prije svega iskrenost te neki moji stavovi, pretpostavljam, doveli su do toga da se ljudi u Zagrebu, Splitu i zadru tako ponašaju prema meni. Ja sam uvijek bio svoj i uvijek ću biti svoj. Uvijek sam govorio ono što mislim. Nikad nisam išao na terene za koje mislim da nisam spreman. Ja vjerujem da živimo živote gdje su sudbina i okolnosti odredila da se neko rodio ovdje ili ovdje. Da smo prije svega ljudi. I ako smo dobri ljudi, onda se razumijemo. I najbolje se razumiju dobri ljudi. I cijela suština je u tome', rekao je legendarni trener pa nastavio:

'Ja imam mnogo prijatelja. Život me odveo, od Španjolske, preko Italije, Grčke, Turske do ovdje. Prijateljstva koja sam stekao su nezaboravna. I uvijek postoji dobrih i loših ljudi. U svakom gradu, u svakom selu. Uvijek se vraćam kući u Čačak, u ulicu u kojoj sam živio od 1965. kad je moj pokojni otac sagradio kuću. Preko puta živi čovjek koji je moj prijatelj od te godine i moj kum. Svi oni su moji prijatelji. Njih 30-ak i svi su oni dobili od mene za poklon sezonske karte za utakmice Partizana. Znam da je situacija obratna da bi bilo isto. I to je to. Znači, rođen si negdje, živio si s tim ljudima i dan danas ih voliš. Kasnije te život odvede negdje i stječeš nove prijatelje. Prijatelje za cijeli život. Moj 50. rođendan sam slavio tako što sam pozvao 850 gostiju iz cijele Europe. Svi su došli, a čitava priča je bila humanitarnog karaktera i to neću nikad zaboraviti. Upravo je to najveće bogatstvo koje jedan čovjek može imati.'