Srđan Mladinić splitsko je dite, ali potpunu nogometnu afirmaciju doživio je u najljućem rivalu Dinamu, za koji je odigrao točno 160 utakmica. No na taj put bio je primoran, jer na Poljudu su ga, a što očito nije rijetkost, proglasili nekorisnim. Pomalo samozatajan, i uz način života kojim se nije eksponirao, a kamoli izjavama davao povoda za reakcije, Zujo je svoj postigrački mir pronašao u rodnom gradu.

Danas vodi akademiju, u kojoj prvim nogometnim koracima podučava djecu od pete pa do 12. godine, a jedan od najpoznatijih izdanaka Mladinićeve škole jest Marin Ljubičić, mladi hrvatski reprezentativac, napadač LASK-a iz Linza.

Kako je izgledao vaš nogometni put?

U Hajduk sam stigao kada sam imao 12 godina, kod trenera Dragana Sliškovića. Međutim vrlo brzo dobio sam mononukleozu, pa sam morao pauzirati jednu godinu. I kada sam se vratio, došao sam treneru i rekao mu da bih želio igrati, odnosno da su mi treninzi dosadni. Zapravo, već sam rekao treneru u Splitu da bih želio doći kod njih. I tako sam 1983. godine otišao u Split, u kojem sam ostao deset godina. No 'koketirao' sam s Hajdukom, pa sam čak i išao na nekakve turneje s klubom, jedne godine i u Francusku. A 1988. godine igrao sam za Hajduk na Kvarnerskoj rivijeri. Stigli smo do finala, ali me Musemić udario kopačkom u glavu, pa se praktički ničega ni ne sjećam s te utakmice. Ali zato i dandanas čuvam medalju. To mi je jedna od rijetkih takvih uspomena, jer podijelio sam ostale medalje za osvojena prvenstva.

Tih zadnjih godina u Splitu polako se osjećala ratna psihoza. Prije toga odslužili ste vojsku, ali i doživjeli ozljedu križnih ligamenata, zbog čega ste išli na operaciju u Banju Luku.

Već se dogodila ona balvan-revolucija, pa su nas dočekale bradonje kada sam prelazio granicu. I pitaju me kamo ću, pa sam im objasnio da idem na operaciju. Ali mjesec dana čekao sam svoj red, ležao na nekakvom kauču, no i to sam obavio, pa sam se vratio u Split, ali i otišao na rehabilitaciju u Igalo. I tako sam izgubio dvije godine. Ali uspio sam se ponovno probiti do Hajduka.

S Bilima, koje je tada vodio Ivan Katalinić, prvo ste u dvije utakmice protiv Dinama osvojili Superkup, a potom u sezoni 1993./94. i prvenstvo.

Bili smo prava klapa, imali smo tek jednog stranca, koji to zapravo i nije bio - Karola Praženicu. Bili su tamo i Butorović, Pralija… s kojima sam poslije ostao u sjajnim odnosima, odnosno postali smo kumovi, i s kojima se i dalje svakodnevno družim.

No nakon te sezone i osvojenog naslova, u koji ste utkali 28 nastupa u 30 kola, ipak ste morali otići.

A da... Rekao mi je Kate da ja ipak nisam za Hajduk. Dakle nisam mogao ništa drugo nego se spakirati i otići. Bez obzira na svu moju ljubav.

Kakve su vam se opcije nudile?

Bilo je ponuda, a jedna je bila iz Grčke. S time da kada sam pitao za papire u klubu, rekli su mi da donesem 50.000 njemačkih maraka kao odštetu. No kada sam došao s tom ponudom iz Grčke, onda su rekli nešto kao 'nismo znali za interes iz prve grčke lige, sada nam daj 100.000'. I pitao sam ih tada - za što ću ja igrati. No od Grčke nije bilo ništa. Također, stigla je ponuda iz njemačkog trećeligaša. Bio sam na probi, a oni oduševljeni i odmah mi kažu - potpiši. Ali zatražio sam da potpišem sljedeće jutro i preko noći sam prelomio da ipak neću, jer tada sam bio i na Kineziološkom fakultetu, pa sam se radije vratio u Hrvatsku. I otišao sam u Primorac iz Stobreča.

Odličnim igrama u Primorcu privukli ste pažnju i zagrebačkog Dinama.

To je bio takav splet okolnosti da je to nevjerojatno. Jer kada se spominjala ta Grčka, onda je vjerojatno Zajec čuo za mene. I moj brat blizanac, koji je igrao futsal, rekao je Borisu Durlenu za mene, da igram u Primorcu. Međutim počeo je prijelazni rok i jedino je sa mnom prije toga kontaktirala Segesta. No nekako mi se nije dalo u Sisak. Ali javili su se i iz NK Zagreb. Predsjednik je bio danas pokojni Dražan Jerković. Dobio sam ugovor na uvid, ali prije nego što sam stavio potpis, morao na sam toalet. I kada sam izlazio, u prolazu mi tajnica kaže da me zvao otac. No tada nije bilo mobitela, pa sam brzo otišao do govornice da čujem što se događa. I kaže mi tata da me to jutro zvao Zajec, želi da potpišem za Dinamo. I usput mi otac kaže da me Zajec čeka na benzinskoj stanici kod stadiona u Kranjčevićevoj. A meni kaos u glavi. Kako to reći Jerkoviću? Na kraju mi je on prišao i rekao da je siguran da ću tamo igrati. Očito je i on znao da me Dinamo želi. Stisnuo mi je ruku i dodao da bi i on donio istu takvu odluku. Laknulo mi je.

Taj Dinamo, odnosno u ono vrijeme Croatia, bio je prilično jaka momčad.

Slagao se tada moćan Dinamo. Došlo je valjda 15, 20 igrača, stigao je i Velimir Zajec na funkciju sportskog direktora. I Cico Kranjčar za trenera. A sve možda zato što je Hajduk u sezoni 1994./95. uzeo oba trofeja. Te godine, kada sam ja stigao, došli su i Mark Viduka, Daniel Šarić, Tomislav Rukavina, Damir Krznar… Iduće godine došao je i Goran Jurić… Potom i Robert Prosinečki… Radilo se planski. Te prve godine, kada smo ispali iz Europe, nije se išlo za tim da se prodaju igrači. Svi su ostali u klubu… I zapravo je vrhunac te momčadi bio 1998. godine, kada sam otišao u Karlsruhe. Uglavnom, razmišljalo se tada o rezultatskom uspjehu kluba, a ne o prodaji igrača. I to je sve došlo na naplatu kada se ušlo u Ligu prvaka.

Znamo da transferi iz Hajduka u Dinamo, odnosno obrnuto, nisu nimalo simpatični navijačima. Jeličićev primjer vrlo je konkretan dokaz za to. Kako su tretirali vaš transfer?

Mislim da je to već odavno zaključena priča. Jer nisam došao u Dinamo iz Hajduka, nego iz Primorca. A vjerujem da bi svaki dječačić to poželio. Kome iz Primorca ne bi bilo 'vau' doći u Dinamo? To bi svatko poželio. A i dandanas imamo takvih slučajeva.

Jesu li vam zamjerili što ste otišli u Dinamo?

Nemam pojma. Ali tko bi mi imao što zamjeriti? Moram reći da sam kao klinac, od 1983. pa do 1988., bio valjda na svakoj domaćoj utakmici Hajduka, ali i na brojim međunarodnim utakmicama. Bio sam dio Torcide.

Niste puno zabijali, ali kada biste zabili, to su bili golovi za pamćenje. Dinamovi navijači pamte dva u mreži Hajduka.

Jesu, bili su, baš tako. Bila su dva eurogola. Tako se poklopilo.

Bila je i vratnica protiv Newcastlea.

To je bila utakmica za povijest. Igrali smo jako dobro. Dogodilo se isključenje Jurića, a je li bilo opravdano ili ne, nemam pojma… Potom Newcastle povede. Ali su Dario Šimić i Igor Cvitanović odveli utakmicu u produžetak. I onda smo u toj predzadnjoj minuti falili izbiti neki balun, pa smo primili taj gol. Trebali smo otići u raspucavanje, ali što reći…

Je li vam to jedan od najbolnijih poraza?

Teško je reći, svaki poraz je bolan. Ali ovo je bilo baš žestoko pražnjenje. Na takav način izgubiti tako veliku i važnu utakmicu... Zapravo, bilo smo ponosni jer nas je publika ispratila aplauzom. I, što je jednako zanimljivo, dobili smo i premiju za tu utakmicu, kao da smo pobijedili, a nismo prošli. Canjuga je održao riječ i pokazao snagu kluba, jer zadržala se momčad na okupu i sljedeće sezone izborena je ta Liga prvaka. U tim europskim utakmicama svi su zapravo napredovali. To je bio taj neki model.

Moramo reći da je tadašnji Newcastle bio jedan od najjačih klubova u Engleskoj, a da ste vi Kolumbijca Faustina Asprillu strpali u mali džep.

Ha, ha... Jesam. I moram reći da mi je Asprilla nakon utakmice prišao i pitao me da zamijenimo dresove. To mi je jedini dres, uz onu medalju s Kvarnerske rivijere, što čuvam od takvih stvari.

Kako su igrači doživljavali atmosferu na stadionu u ono vrijeme? Jer Boysi su bili za Dinamo, zbog čega su bili i na meti režima, odnosno tadašnjeg predsjednika Tuđmana koji je zagovarao Croatiju.

Nemam pojma. Iskreno, mi se time nismo opterećivali, niti smo o tome razgovarali. Došli bismo na stadion i gdje god da smo igrali, u Dinamu ili Hajduku, imali smo navijače koji su nas nosili.

Igrajući za Dinamo, dogurali ste i do reprezentativnog popisa. Je li vam žao što niste dobili pravu priliku?

Žao mi je, naravno da mi je žao. Ali nisam ni ja kriv, a nije bio kriv ni Ćiro. Tada sam bio u top formi, bio sam na popisu za SP u Francuskoj, ali sam se ozlijedio. Bio sam zbilja top, što mi je zapravo nezgodno reći za samog sebe. Evo, čak sam nakon Newcastlea imao ponudu iz Engleske, ali nisam imao nastupe u reprezentaciji. Međutim ozljeda me izbacila i jednostavno nemam kome što zamjeriti.

Dakle nemate nijedan nastup za A selekciju?

Nemam. Iako sam bio pozvan na utakmice protiv Bosne i Hercegovine u Bologni. Tada sam sjedio na klupi, dok sam za utakmicu protiv Grčke ostao samo na širem popisu.

Ipak imate jednu lijepu uspomenu iz reprezentacije - kao igrač U-21 selekcije nastupili ste u prijateljskoj utakmici u Manausu protiv domaćina Brazila, za koji su tada igrali Dida, Aldair, Roberto Carlos, Rivaldo, Savio… a vodio ih je čuveni Zagallo.

Uh, kako se ne bih sjećao te utakmice... Oni su tada bili top reprezentacija. Istina, nije bilo nekih zvijezda koje su nastupale u Europi, poput Ronaldinha, ali tada se ta ekipa koja je igrala protiv nas pripremala za Olimpijske igre u Atlanti, gdje su na kraju uzeli broncu. Zapravo, sve te koji su tada nastupali nismo uopće poznavali. Ali kada su nas počeli mljeti... No Runje je bio sjajan. Završilo je 1:1, ali bilo je to strašno iskustvo. I teren je bio užasan, a kada su oni počeli igrati, 'ti meni, ja tebi'… Nas nije bilo nigdje. Bila je to današnja tiki-taka.

I onda iz Dinama, umjesto u Newcastle, otišli ste u Karlsruhe, drugu njemačku ligu.

Ta me ozljeda unazadila, definitivno. Bilo je nekakvih kombinacija za transfer u Italiju, pa i Espanyol iz Barcelone. Opcija je bio i Stuttgart. Ali ozljeda me vratila jako unazad i najvažnije mi je bilo dići se. U Karlsruheu su me željeli, iako sam im rekao da nisam igrao šest mjeseci. Jer u toj sezoni, nakon Newcastlea, kada smo igrali protiv Grasshoppera, opet sam ozlijedio koljeno. I morao sam na operaciju. Zadnja utakmica u dresu Modrih zapravo mi je bila u kupu protiv Dugog Sela. S time da moram reći da me druge sezone u Karlsruheu vodio Joachim Löw, ali da je klub tada iz druge pao u treću ligu. No to nije bila prepreka da isti taj Löw nešto kasnije postane njemački izbornik na deset i više godina.

Možete li povući paralelu između vašeg i ovog Dinama? Koji je bolji?

Teško je to uspoređivati. Po mom mišljenju, igrači su nekad bili puno direktniji, išlo se dubinski. Nije mi danas puno toga jasno. Prvo Bjelica igra s krilima, pa igra bez njih. Kao i Dalić, koji mijenja sustave, mijenja stil. Mi smo uvijek igrali isto. Znala se koncepcija. Izašao je A, ušao B, izašao je B, ušao je C. Znalo se tko igra na kojoj poziciji i koje su mu zadaće. Treneri danas izmišljaju toplu vodu. Gledam reprezentaciju, igra s četiri vezna, pa s pet veznih, pa se ima posjed, pa se prepusti posjed... U moje vrijeme nije bilo tako.

Dok ste bili u Dinamu, vodio vas je i legendarni Cico Kranjčar te ste pod njegovim vodstvom donijeli klubu iz Maksimirske 128 prvu dvostruku krunu.

Ma, prekrasne me uspomene vežu uz Cicu. Pravi zagrebački dečko, nogometni šmeker. Kada sam došao u Dinamo, on me baš prihvatio. I njegova supruga također. Sjećam se da su pokojnoj supruzi i meni poklonili madrac. Sjećam se i Nike iz tog doba, dolazio je s tatom na treninge. Ma, Cico je bio ljudina.

Pratite li današnji HNL? Dopada li vam se?

Ne, ne dopada mi se. Jer ima puno stranih igrača, ali koji nisu kvalitetni. U moje vrijeme njih je bilo jako malo, igrali su domaći nogometaši. Hrvatska liga mora se okrenuti našim igračima. Rekao sam da hrvatska liga mora imati 12 klubova i trebaju se igrati play-off i play-out, odnosno liga za prvaka i liga za ostanak. Tako bi se dobila dodatna draž.

Nije to jedina stvar koju zamjerate Hrvatskom nogometnom savezu.

HNS uzima puno novca na trenerskim licencama, a zauzvrat ne daje ništa. I to je nesrazmjer. Jer treneri plaćaju velik novac za licencu, a kada dođu u klub, nisu zaštićeni. Onda potpišu ugovor s kojim imaju tek za kavu, a nakon nekoliko mjeseci dobiju otkaz. Događa se da treneri s PRO licencom rade u drugoligaškim ili čak i slabije rangiranim klubovima. Imamo kvalitetne ljude, ali popratni sadržaj nije dobar. HNS mora spriječiti to da trener u trećoj ligi bude volonter.

Jeste li zbog toga odustali od trenerskog angažmana te se posvetili radu s djecom u vlastitoj akademiji?

Ne znam. Iako mogu reći da sam, nakon zadnjeg angažmana, a imao sam ga u Zmaju iz Makarske, uvidio da sustav ne funkcionira baš najbolje. Jer lige za pionire i kadete su odlične, ali nastaje problem kada djeca dođu do juniora te se više nemaju gdje razvijati. Nepojmljivo mi je da više ne postoje B momčadi. Gdje će igrati svi ti 'izlazni juniori'? Imam akademiju, u kojoj su djeca od pete pa do 12. godine. Ali nastaje problem jer, evo, i mi u Splitu nemamo infrastrukturu. Svega je premalo, terena, trenera… I jednostavno ne znam gdje djeca kasnije mogu trenirati. A ako je tako u Splitu, vjerujem da je još teže u drugim, manjim gradovima.

Imate li onda volje pratiti HNL? I kakvim vidite njegov rasplet?

Naravno da imam. Ipak je to naše prvenstvo. O naslovu će se odlučivati u drugom dijelu sezone. Hajduk je dobar, prvi je na krilima Gattusa. Ima odličnog Rakitića, Livaja je konstanta, ali to je premalo. Dinamo igra na dva fronta, a to je strašno velik napor. U Europi igra jako dobro, u HNL-u nije uvjerljiv. Zapravo, imam osjećaj da i jednima i drugima fali po nekoliko igrača. Ovi igrači što ih je doveo Marić su li-la, puno njih ne igra. Oslanjaju se na Theophilea, Bernauera i Torrentea, koji je malo igrao u zadnje dvije godine. Dinamo nije doveo dobre igrače, živi od domaćih nogometaša. Baš kao i cijela liga. Ako već dolaze strani igrači, moraju biti pravi. A oni koštaju. I zato sugeriram da se momčadi okrenu mladim domaćim igračima, da se liga proširi kako bi što više njih dobilo priliku.

Samim time, u pitanje dolazi i punjenje reprezentativnog kadra?

Svaka čast Modriću, on nas još gura, odnosno vuče reprezentaciju. Ali strah me da to, kao što sam već rekao, ne ide u dobrom smjeru. Vidjeli smo to i na primjeru U-21 reprezentacije. Imamo mladih igrača, ali oni dolaze iz inozemstva, poput Sučića, Matanovića… Definitivno se treba nešto promijeniti. Jer kad stane hrvatska reprezentacija, ugasit će se i hrvatski nogomet.