Trebala je to biti velika nogometna utakmica, između ljutih sportskih rivala, Dinama i Crvene zvezde. No, političke promjene koje su se itekako osjećale, dovele su i do toga da sportski teren postane mjesto, po mišlljenju mnogih, početka borbe za hrvatsku samostalnost.

Jer to što je bilo dopušteno navijačima Crvene zvezde, koje su svim silama čuvali 'milicajci', bio je jasan pokazatelj da su promjene nužne.

U tom kontekstu može se shvatiti i izjava 57-godišnjeg Dražena Ladića, tadašnjeg golmana Dinama, ali koji za tu utakmicu nije bio na popisu trenera Kužea. Kako je svojevremeno Ladić rekao, neredi su se 'osjećali' u zraku i da sportaši koju su bili iznad politike to nisu mogli spriječiti.

'Negdje je moralo početi. Jedan od povoda za početak rata bio je i taj sukob 13. svibnja. Navijači Dinama nisu više mogli trpjeti represiju policije. Prije utakmice sa Zvezdom policija ih je premlatila i u Banja Luci protiv Borca. Često se sjetim svega što se događalo tog, ali i nekoliko dana nakon nereda. Tad je bila ustaljena praksa da su za sve krivi hrvatski navijači. Brutalnost policije od 13. svibnja na Maksimiru ne može nitko opravdati', prsijetio se Ladić.

S te utakmice, odnosno nikad odigranog derbija, osim divljanja Zvezdinih navijača, te milicijskog udaranja po leđima Bad Blue Boysa, pamti se i skok Zvonimira Bobana te udarac u leđa milcajca.

'U tom trenutku nisam bio sam. I puno se ljudi u Hrvatskoj poistovjetilo sa mnom. Ja sam bio samo tek jedan od tri ili pet tisuća mladića koji su mislili isto. Jedino što sam ja bio desetka Dinama, kapetan i mlada zvijezda momčadi. Nisam napravio ništa više ili manje od ostalih toga dana na stadionu. Do tada smo živjeli u strogom režimu, gotovo paklu. A sve to je bila naša velika volja za slobodom. Bih li to ponovio? Uvijek.', prije nešto više od dvije godine dana rekao je u intervjuu za brazilski Globo Zvonimir Boban, bivši kapetan hrvatske nogometne reprezentacije.

Refik Ahmetović je milicajac kojeg je Boban udario tog dana. Zanimljivo, imao je slobodan dan i nije trebao ni raditi. No pozvan je na Maksimir zbog straha od mogućih sukoba. U jednom od intervjua prisjetio se svega.

'Mogao sam ubiti Bobana. Napao me na radnom mjestu. Kuže ga je spasio jer ga je odvukao. Mi smo pokušali smiriti situaciju. Imao sam napunjen pištolj i kolege su me nagovarale da mu pucam u leđa', ispričao je Ahmetović za Dnevni avaz i dodao:

'Nisam očekivao takvu reakciju od Bobana. Neki su me nagovarali i nakon utakmice da izudaramo Bobana, ali ja nisam htio'.

Zvonimr Boban, uz Vjeku Škrinjara i Josipa Kužea bio je jedan od onih koji su se u tim dramatičnim trenucima stali ispred milicijskih pendreka, zbog čega su stekli i takvo poštovanje među navijačima.

Jedan od velikih ljubimaca Dinamovih navijača bio je i ostao Kujtim Shala. Međutim, ni on, baš kao i Dražen Ladića, za tu utakmicu nije kandidirao, jer je bio suspendiran zbog kartona.

Ali sjetio se događaja te tužne, ali i ponosne nedjelje.

'Često se sjetim toga dana, a dragi Bog je htio da ne igram. Da sam imao pravo nastupa u toj utakmici, možda bih bio pokojni Shala. Kao ni Zvone, ne bih trpio udaranje navijača i policajci bi me možda ubili. U tunelu sam sreo Zvezdinu delegaciju u kojoj je bio i Arkan. Vjerujte, nije mi bilo ugodno kada nam je Arkan pokazao ispod sakoa za opasačem dva pištolja. Bila je velika mržnja i sve je bilo očekivano. Već ujutro, dok su Delije divljale po Zagrebu, u sebi sam imao nemir. Bila je velika mržnja i sve je bilo očekivano'.