Zlatko Kranjčar i Crna Gora fascinantna su simbioza pojedinačnog i kolektivnog sportskog čuda. Populacijski gotovo u redu tzv. patuljastih država (kao što su Malta i Luksemburg, a manja je od Cipra...), Crna Gora posjeduje kapacitet da bude najbolja na svijetu u jednom kolektivnom sportu (vaterpolo), a kako vidimo u aktualnim europskim nogometnim kvalifikacijama - može unijeti solidan rusvaj i u najvažniju sporednu stvar.

No za potonji podvig, s jučerašnjim vrhuncem na Wembleyu - stadionu koji već ima razloga strepiti pred drskim južnoslavenskim momčadima - Crnoj Gori bio joj je potreban 'umjetnik nemogućeg'. Od svih trenera na ovim prostorima, malo ih zaslužuje taj epitet kao legendarna Dinamova devetka, možda najpotcjenjeniji trener ovdje.

Nemoguće je, recimo, u hrvatskom nogometu bilo da naslov prvaka osvoji momčad koja se ne zove Dinamo ili Hajduk. Bila je to teza s ruba znanosti, s nejasnim posljedicama po hrvatski nogometni mikrokozmos. Ni danas nije sasvim jasno kakav se to prasak dogodio 2002. godine, kada je Zlatko Kranjčar do titule odveo bijeli NK Zagreb - klub drag Zagrepčanima, ali rezultatski daleko od Dinama i gotovo bez organizirane navijačke potpore.

Priče birtijaša i nogometnih menadžera
A već tada je Cico vukao za sobom balast kuloarskih maksimirskih priča, etiketu trenera škartiranog iz Dinama koji priznanje traži po opskurnijim slovenskim, hrvatskim i egipatskim tratinama. Sve do totalnog autsajderskog trijumfa s NK Zagrebom nogometni birtijaši mogli su omalovažavati legendu (i samu na svoj način sklonu birtijama) tvrdnjama kako bi s Tuđmanovom Croatijom i oni bili prvaci naše male zemlje.

A zapravo je i u toj, 'državotvornoj' Croatiji baš Cico uspio dotad nemoguće: baš je on vodio generaciju koja je nakon niza posrtaja u pretkvalifikacijama zgazila Celtic i prvi put uvela bivši i budući Dinamo u Ligu prvaka. Nije tamo odigrao kako se očekivalo, pa je ubrzo opet završio na margini.

Bio je, doduše, umjetnik nemogućeg i u porazu. Godine 1998. s modrim je milijunašima posrnuo u kupu od niželigaških amatera iz Dugog Sela, a ne zaboravljaju mu ni izbornički remi s Maltom 2005. kada je Hrvatska skoro prokockala izravni plasman na mundijal u Njemačku.

Niko i Cico - primjeri talenta i šarma
Možda bi se u umjetnost nemogućeg moglo ubrojiti i da je hrvatska javnost naoko unisono tražila njegovu smjenu iako je u deset kvalifikacijskih i tri mundijalske utakmice izgubio samo jednom, i to 1:0 od Brazila! No za tu je 'umjetnost' više zaslužan medijsko-menadžerski polusvijet s jedne i delikatan Cicin 'sukob interesa' s druge strane: iz prve postave uporno nije micao vlastitog sina Niku, a činjenicu da je riječ o najvećem talentu generacije mnogi mu tada nisu bili spremni uvažiti.

Premda su i Zlatko i Niko primjeri građanske uljuđenosti, uz to i talenta, pa i nekog urođenog šarma, znakovito je da su obojica godinama trpjeli teške uvrede i podmetanja od manje talentiranih primitivaca, kojima hrvatski nogomet ne oskudijeva. Trpjeli su uvrede kako u svom poslu, tako i u medijima. Ali nisu podilazili agresivnim masama, pa ispada da su pored svojih sportskih karijera doprinijeli i civilizacijskoj razini na ovim prostorima, što bi sport izvorno i trebao činiti: Niko Kranjčar na relaciji Zagreb - Split, a Cico na relaciji Hrvatska - Crna Gora.