Na početku komemoracije održana je minuta šutnje u znak odavanja počasti preminuloj legendi Dinama koji je kasnije sahranjen na Mirogoju.

Komemoraciju je govorom u ime Građanskog nogometnog kluba otvorio predsjednik kluba g. Mirko Barišić.

'U ime velike plave obitelji primite našu najiskreniju sućut. Umro je 'plavi devet'. Dinamo je u svojoj povijesti imao dosta velikih igrača koji su nosili taj broj 9; Jerković, Wölfl, Lešnik i Zambata. Zambata je pripadao toj grupi, ne samo da je pripadao već je bio jedan od najboljih. Smrt ne bira niti vrijeme niti mjesto, došla je iznenada. Moramo se s time pomiriti. Slaven Zambata je napravio puno stvari kojih ćemo se rado sjećati. On nije bio velik igrač i častan čovjek samo kod naših navijača, bio je cijenjen i izvan granica naše domovine. Bio je jedan od najpoznatijih kapetana legendarne generacije '67., koja je te godine osvojila Kup velesajamskih gradova. To je najveći trofej u Dinamovoj povijesti.'

'Tu generaciju i ekipu kao kapetan je predvodio nenadmašni Zambata i zasigurno će zlatnim slovima biti upisan u povijest Dinama. Moj zadnji razgovor sa Slavenom prije par mjeseci bio je iskren i otvoren. Puno je pričao kao rođeni Sinjanin o svom kraju i o Sinju kojeg je jako volio. Međutim, rekao mi je 'Zagreb je moj grad, tu sam proveo najbolje godine života i Dinamo je moja druga obitelj'. Dinamo je ponosan na svog člana i dugo će drđati u sjećanju sve što je napravio. Dragi Slavene, zbogom i ostat ćeš u trajnoj uspomeni i sjećanju koje se nikada neće izbrisati', rekao je na kraju obraćanja predsjednik Dinama.

Uz dirljiv govor prisutnima se obratio suigrač i veliki prijatelj Slavena Zambate, g. Krasnodar Rora.

'Opraštajući se od prijatelja, suigrača, kapetana i vjenčanog kuma u ime moje obitelji, moje osobno i generacije koju je predvodio izražavam iskrenu sućut njegovoj obitelji. Saznao sam onaj dan vijest da je Zambi preminuo, a samo dvadesetak dana prije toga vodili smo jedan topao razgovor o svakodnevici, našim obiteljima i problemima koje nam pravi trenutačna epidemija. Kao što uvijek znao je žuriti, i ovaj put je prekinuo razgovor riječima ''Žurim, imam posla, ali molim te pozovi naše suigrače i pozdravi ih u moje ime'. Telefoni su zvonili neprestano, iz Sinja, Splita, Šibenika, Slavonije... slušao sam samo riječi utjehe i riječi sućuti. No jedan poziv osobito me dojmio. Bio je to poziv iz Buja, gospodina Miloša, velikog prijatelja Dinama, naše generacije, a osobito Zambija.'

'Pokušat ću opisati Zambija kao igrača, suigrača i kapetana te kao osobu. Kao igrač bio je golgeter par exellence, brojevi o njegovim nastupima u dresu Dinama i u reprezentativnom dresu, kao i pogoci govore o kakvoj je nogometnoj klasi riječ. Jednostavnošću i racionalnošću nije bio golgeter, ali tako je jednostavno zabijao golove i parao protivničke mreže da se moglo pomisliti kako postići gol i nije neka osobita težina. Njegov nogometni credo bio je ne 'ja' nego 'mi'. Kao osoba Sinjanin, Dalmatinac, Zagrepčanin... ja sam ga doživljavao Dalmatincem koji to zapravo i nije. U igri gromovit, neobuzdan, pokazivao je tu sinjsku žicu na najbolji način. Kao osoba - sasvim suprotan. Nikad povišen ton, riječ, eksplozija ili nervoze... Mnoge sam slušao, a slušam i danas kako se ne živi od uspomena. Ja se pitam kako živjeti bez njih jer što su uspomene? Uspomene smo mi danas i ono što smo bili. Uspješni ili neuspješni, prihvatljivi ili manje prihvatljivi, sve što je ostalo za nama, uspomene su zapravo povijest.'

'Upravo zato i zbog Zambija moram se prisjetiti veličanstvene godine kada smo osvojili Kup velesajamskih gradova. Bio je strašno ponosan, ne samo na tu činjenicu već i na to da je 1963. bio doprvak u tom istom natjecanju. Biti pobjednik u konkurenciji Barcelone, Valencije, Porta, Benfice, Napolija, Juventusa, Leeds Uniteda i još 45 europskih priznatih nogometnih momčadi, zaista je uspjeh bez presedana.'

'Odlazi nam Zambi u nebeske dvore, tamo ga čekaju njegovi bivši suigrači, i uvjeren sam da će vrlo brzo naći neku modru livadu i baciti na dva mala gola. Bit će to hakl kakav se teško može vidjeti. Često mi je govorio 'Što će biti kada nas više ne bude?', tada nisam nalazio nekakav uvjerljiv odgovor, a sad sam siguran 'Zambi, i dalje će se pričati priče naše...'. Hvala ti na svemu.'

Viši savjetnik predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza g. Zorislav Srebrić također se obratio prisutnima na komemoraciji:

'Poštovana obitelj Zambata, predstavnici Dinama, suigrači i svi ostali sudionici skupa, dopustite mi da izrazim i prenesem sućut najveće sportske organizacije Hrvatskog nogometnog saveza, na čelu s predsjednikom Davorom Šukerom. Prenosim izraze sućuti u ime izbornika Dalića i svih članova A reprezentacije i U-21 reprezentacije Hrvatske. Našoj je organizaciji pripadao Slaven Zambata koji se istaknuo svojim uzoritim ponašanjem i svojom sportskom aktivnošću.'

'Čuli smo dosta o igračkom razdoblju, od početaka u Sinju preko dolaska u Dinamo. Bio je osebujan u mnogočemu pa je već u to vrijeme jako bio sklon i glazbi. Preferirao je Franka Sinatru, a kako su se tada vrlo teško mogle kupiti ploče u Hrvatskoj, on je bio glavni za nabavku ploča. Kupio je za sve nas 50 ploča prilikom jednog boravka Dinama u inozemstvu. Ostaje zabilježen taj događaj iz našeg zajedničkog života. Družili smo se u puno prilika, a u posljednje vrijeme blisko je surađivao s nama u Savezu. Zajednički smo išli na utakmice, profesionalne i amaterske, i posebno nam je bilo drago kada su ga ljudi sretali i pozdravljali. Za svoju sportsku aktivnosti nagrađen je i državnom nagradom Franjo Bučar. Zambi je bio golgeter, bio je idol fanova, a zajednički smo se veselili danu nogometne zahvalnosti kad se reprezentacija 16. srpnja vratila sa Svjetskog prvenstva u Rusiji. Bio je zajedno s nama dio tog velikog nogometnog uspjeha. Opraštamo se od Slavena, ali on ostaje u našoj trajnoj uspomeni, kao igrač i uzorita osoba. Uvjeren sam da smo duboko tužni, ne samo mi ovdje nego i mnogi koji nisu sada s nama. Ponosni smo što smo imali takvog člana i prijatelja. Zambi, počivaj u miru.'