Dinamo, slavni klub sa zagrebačkog istoka, ima povijest turbulentnu gotovo kao Čečenija. Svaka politička garnitura, svaki samovoljni moćnik urezali su novu brazdu u klupskoj povijesti. Bahata elita učinila je sve što je mogla da zagrebački ponos izgubi svoj identitet.

Komunisti su uništili Građanski koji je tada lomio sve pred sobom i Dinamo držali na distanci od uspjeha. Državotvorni predsjednik 1991. umalo je sahranio Dinamo i da nije bilo upornog bunta s tribina, u svome naumu bi i uspio. Logičan zaključak aktualnoj i svim budućim upravama se nameće – bježite od politike.

Ipak, situacija je upravo suprotna. Dinamo je lajtmotiv svakih izbora i iz godine u godinu svlačionica se potiho, a gledatelji glasno zgražaju. Malo je u srcu HDZ, pa na lokalnom planu nema boljeg od Milana Bandića, Dinamova zastava ima boja gotovo koliko i dugin spektar.

Od 100 pitanja ovoga tipa, na 99 je odgovor - novac. Ovaj slučaj sigurno nije iznimka. Lokalni moćnik iz gradske u klupsku blagajnu pretače nebrojene milijune i pitanje je kako bi se neki drugi gradonačelnik odnosio prema maksimirskoj rupi bez dna. Dinamo štiti svoj interes.

Ovaj tragični neoliberalizam uči nas da je to legitimno, pravno utemeljeno, svrsishodno, pa čak i mudro. Naša aktualna okolina ne trpi termine kao što su ponos, čast, inat i princip. Takvo razmišljanje ostavlja se 'nazadnim' pojedincima koji se 'ne znaju' pobrinuti za sebe i svoje bližnje, dok nas kapitalistički vođe uče da će ovim potezom Dinamo napraviti još jedan korak prema plasmanu u Ligu prvaka.

Tko voli, nek izvoli, nadam se samo da je klupskim čelnicima jasno da ovakvi politički izleti štete klupskoj tradiciji, jer nogometni klubovi okupljaju navijače svih političkih uvjerenja. Ponosno malo 'd' na klupskom grbu sve teže stoji uspravno pod teretom koji mu nameću oportunisti iz vlastitih redova.