Jedan od najvećih nogometnih derbija na svijetu, španjolski El Clasico, bio je tema i na portalu Tribina.hr. Na pobjedu Reala odnosno poraz Barcelone osvrnuo se i Mmaarrkkoo, a čiju analizu prenosimo u cjelosti.

I to se dogodilo! Neki bi dodali - konačno. Barcelonin niz nepobjedivosti stao je na brojci 39. I to baš na Camp Nou. I to baš od Real Madrida. I to baš na dan kada je odana posljednja počast najvećem Culeu u povijesti kluba, Johanu Cruijffu.

No, taj poraz, takav kakav je, u ovom trenutku Barcelonu rezultatski i nije toliko zabolio. Bodovni odmak je još uvijek značajan (6 bodova ispred Atletica, 7 ispred Reala), a raspored do kraja Barcu vodi tek na jedno teže gostovanje - u slijedećem kolu na noge Real Sociedadu. Ono gdje je sigurno Barcelonu zaboljelo jest u dijelu ponosa i slave - jer je ovo trebao biti jedan od najneravnopravnijih derbija zadnjih godina, gdje Realu gotovo nitko nije davao niti gram šanse. Ali, nogomet je zato toliko popularan i voljen sport: šanse na papiru vrlo često nisu nikakav siguran pokazatelj razvoja događaja na terenu.

I dok, naravno, Kastilja i Madrid slave kao da su osvojili La Ligu, a Katalonija se zgražava i snebiva nad "nedopustivom" šlampavošću u igri i nezainteresiranošću udarnih igli blaugrane, poraz 1:2 od Real Madrida je možda najbolja stvar koja se u ovom trenutku – tri dana prije utakmice četvrtine LP protiv Atletica - mogla dogoditi igračima (pa i treneru) Barcelone. Makar će mnogi ostati u čudu na ovakvu konstataciju, postoji tri vrlo jednostavna razloga za to:

1. Rušenje mita nepobjedivosti

Barcelona je toliko dugo bila bez poraza da su druge ekipe istovremeno bile nabrušene i uplašene pred susret s njima. S jedne strane, svi su htjeli biti baš ti koji će prekinuti niz, a s druge strane su bili podsvjesno prilično sigurni da će postati tek jedna recka u nizu kojem se nije vidio kraj. Ono što je bilo najgore po sve koji su morali izaći na megdan strašnoj Barci, Messi & Co. su pobjeđivali i kada su igrali loše. Jednostavno, uvijek su bili sposobni zabiti gol više ili barem isto toliko koliko i protivnik.

Nakon što su se igrači Barce razmilili po raznim dijelovima Svijeta kao rakova djeca, te je velika većina njih odigrala i po 180 minuta reprezentativnog nogometa, bilo se potrebno u roku par dana pripremiti za „majku svih utakmica“ – El Clasico. Iz aviona je bilo vidljivo da im no nije uspjelo, jer su tri udarne igle – koje su maltene s prekooceanskog leta došle na utakmicu – kolektivno zakazale kao nikada do sada ove sezone. Pa im se dogodio poraz, i to od ekipe koja, iako im imenom i staturom gotovo jedina na Svijetu parira, većinu utakmice nije pokazala bog zna što u ofenzivnom smislu.

Tako su natrag postali 'pobjedivi'. Dakle, sada su konačno shvatili da, ako igraju loše, može doći netko tko će im zabiti gol više i odnijeti bodove (ili još gore, daljnji plasman u natjecanju).

2. Ispuhavanje balona presamouvjerenosti

Koliko god tvrdili Luis Enrique, Messi, Rakitić ili Pique da 'igraju utakmicu po utakmicu' ili da 'čvrsto stoje na zemlji', iz aviona je bilo vidljivo kako je se među ekipu uvlačio sindrom 'lako ćemo' i 'ima'l 'ko bolji od mene?' Izjava Luisa Enriquea da jedino Barcelonu nije htio za protivnika u ždrijelu LP je živi dokaz da su se podosta umislili u svojoj premoći. I dok su i dalje dobivali utakmice (ili bar nisu gubili), igra je sve više patila. Prvo su vozili u najvišoj brzini. Onda su lagano počeli spuštati okretaje i prebacivati u četvrtu, pa u treću… Dokle god je išlo. Sav umor ključnih igrača na stranu, ali kada su izašli na Camp Nou protiv Real Madrida i krenuli igrati tempom kojim su igrali protiv Eibara, valjda podsvjesno očekujući da će dva-tri puta zabljesnuti i srušiti 'kraljeve' kao i sve druge do tada, navukli su karmički bijes na sebe. Zaista, čuvati se u utakmici takvog kalibra jer je daleko bitnija utakmica za par dana je do sada bilo nečuveno.

Hvala bogu, Real Madrid je ipak pokazao da nisu 'tek jedan od klubova La Lige'. Iako niti oni nisu odigrali utakmicu za pamćenje, bili su potpuno dovoljno koncentrirani i snažni da u završnici spuste igrače blaugrane na zemlju.

No, ta presamouvjerenost i nonšalantnost koja je zamaglila pogled igračima Barcelone nije nikakvo čudo, niti je to izvanredna pojava. Dovoljno se prisjetiti najvećih utakmica u kojima su favoriti izgubili upravo zbog lažnog osjećaja superiornosti. Barcelonin Dream Team je upravo tako ponižen od 'autsajdera' Milan 1994. godine u finalu Lige Prvaka. Velika Cruijffova Nizozemska je izgubila finale Svjetskog prvenstva 1974. godine samo zato jer su Johan, Neeskens i ekipa 'znali' da im nitko ništa ne može. Puskaseva 'laka konjica' je doživjela istu sudbinu u Bernu 1954. godine. Dakle, povijest se uvijek ponavlja. Sreća Barcelone je da im se ovaj puta to dogodilo kada nije bilo najbitnije.

Zbog toga vrlo vjerojatno niti Messi, niti Neymar, niti Suarez neće u utorak izaći na teren očekujući da će se sve riješiti samo od sebe. Sada su morali natrag postati svjesni da nije sama njihova pojava garancija uspjeha, nego da moraju davati sve od sebe (ako ne i više od toga), a da će tek onda moći odigrati nešto u skladu sa svojim renomeom.

3. Arda nije Rakitić

Ovaj El Clasico je bio najbolji mogući dokaz zašto je Rakitić neprikosnoven u prvih 11 Barcelone u svim jačim utakmicama (dakle, tamo gdje protivnik ima dovoljno kvalitete da igrom ugrozi Barcelonin gol). Dokle god je 'Raketa' bio u momčadi, Real nije uspio složiti niti jednu suvisliju napadačku akciju (izuzev kontre za prvi gol, koja je odigrana po lijevoj strani Barcine obrane – dakle ne kroz područje koje pokriva Raketa). Rakitićev rad i kretanja u sredini su bila temelj dominacije Barcelone sve do njegovog izlaska i zamjene Arda Turanom. Čim je Busquets bio pod pritiskom veznjaka Reala, Rakitić se odmah svojih kretanjem izvukao dovoljno da mu Pique ili Busquets mogu predati loptu i time je bezbroj puta sačuvao posjed lopte.

No, kao i igrači, tako se i Luis Enrique 'uljuljkao' u konstantu pobjeđivanja, pa je i svoj posao tijekom utakmice počeo odrađivati 'po šabloni'. Dakle, između 60. i 75. minute Rakitić izlazi, Arda Turan ulazi – kao i više puta do sada, uvijek je prošlo OK. Osim sada, kada je time praktički predao utakmicu u ruke Madriđanima. Jer, da je imalo pazio što se događa na terenu, vidio bi da je Rakitić bio motorički najaktivniji igrač u ekipi, da je bio najodmorniji igrač njegove ekipe (jer je praktički imao 10 dana odmora), da je imao najviše udaraca po golu Reala od svih igrača svoje momčadi, te da je držao pod kontrolom Kroosa i Marcela do mjere da su ovi dva bili potpuno bezopasni. U svim relevantnim medijima koji su pratili utakmicu, Rakitić je uz Piquea bio najbolje ocijenjeni igrač Barcelone, te jedan od tek 4-5 igrača obje momčadi koji su dobili natprosječne ocjene (iz Reala to su bili Ronaldo, Bale i Casemiro).

Arda je jako dobar igrač, kreativan, tehnički nadaren i borben. Ali nema Rakitićevu odgovornost u obrambenoj fazi, što je bilo ključno za utakmicu u kojoj je umor napadačkog tria Barce bio evidentan. Ulazak Arde Turana je odmah rezultirao velikom promjenom ravnoteže u korist Reala, koji je ipak jedna od dvije-tri napadački najpotentnije ekipe na planeti. Marcelo je odjednom (nečuvan) dobio krila, Kroos je mogao daleko slobodnije distribuirati svoje duge lopte, a Ronaldo je ostavljen samom Dani Alvesu na pažnju. I scenarij je bio napisan, samo ga je trebalo sprovesti u djelo. Osim što se obrambena faza Barcelonine igre potpuno urušila, Arda niti napadački nije ničime pridonio. Dapače, on i Alves su se međusobno gušili na desnom krilu, pa su time istovremeno Messija gurali još više u sredinu gdje je bilo nemoguće probiti čvrsti blok Madriđana. Kada se sve to zbroji, bilo je jasno da je Arda, barem u ovoj utakmici, bio 'izgubljen u prijevodu'.

Ali za to nije kriv Arda Turan. On je samo bio ubačen u igru u potpuno krivom trenutku, zamijenio je krivog igrača (bilo bi puno bolje da je zamijenio Iniestu), te nije dobio jasan zadatak što mora raditi. Dakle, krivica je prvenstveno na Luisu Enriqueu i njegovoj ideji (?!) o tome kako je ulazak Arde Turana trebao utjecati na utakmicu.

4. Što sada?

Sada će se dogoditi jedna od svije stvari:

1. Barcelona će upasti u krizu koja će im upropastiti sve što su gradili od početka sezone – a to je ponavljanje treblea i upisivanje u sve povijesne knjige kao najbolja klupska momčad svih vremena. To je realna mogućnost, ali ta mogućnost je postojala u svakom trenutku ove sezone. No, sada ih čeka Atletico i Simeoneove trupe sa nabrušenim noževima između zuba. Zadnji njihov dvoboj je bio daleko izjednačeniji nego što to govori rezultat, čak i kada je Atletico igrao s desetoricom igrača čitavo drugo poluvrijeme. Ako sada Barcelona izgubi momentum, teško će ga vratiti, pa postoji i realna mogućnost da „puknu“. No, takvo nešto se ipak čini manje vjerojatnim od slijedeće opcije:

2. Igrači i trener će se spustiti na zemlju, proanalizirati vlastite greške u pristupu, te shvatiti da je nužna promjena pristupa i stisak pedale gasa do kraja, u svakoj minuti svake utakmice, pa makar kraj sezone odvozili na majci svih rezervi. Shvatiti će da, iako su uistinu najbolja ekipa na planeti, to samo po sebi nije dovoljno da se pobijede zaista vrhunski protivnici kojima su nišanske sprave usmjerene direktno prema Camp Nou.

Oni su se prošle sezone (ponovno) popeli na tron, a sada moraju odraditi puno teži zadatak – tamo i ostati. Da bi to uspjeli, jedini pristup koji moraju prihvatiti je 'rad, rad i samo rad'. Svaki igrač, od Messija pa do Sergi Roberta, morati će dati 'krv, znoj i suze'. Jer, ukoliko odigraju onako kako najbolje znaju, teško će im se itko realno moći suprotstaviti. U biti, ona rečenica Luisa Enriquea da ne bi želio jedino Barcelonu za protivnika i nije toliko daleko od istine. Barcelona može jedino samu sebe pobijediti – upravo onako kako su to učinili u subotu u El Clasicu.