Naime, Hajduk ima to što ima, ono najbolje što klub ima u svojim redovima, a to nije puno, je u 99% slučajeva na terenu. Navijači bilih mogu imati pritužbe na puno toga, ali teško da mogu Tudoru predbacivati da ne igraju najbolji u kadru i da se ne igra na način kako bi Hajduku trebalo najviše odgovarati. Sama igra Hajduka ovisi o Caktašu i Sušiću koji igraju čak i solidno, u njihovim nogama postoji materijala za finu režiju igre, no u tome su ostavljeni potpuno sami. Rijeka ima Kramarića i ofenzivne bekove koji pomažu u igri, Dinamo ima Soudanija, Wilsona, Juniora, napadače sa velikom sposobnošću sudjelovanja u igri, a Hajduk nema ništa od toga.

Bekovi su skoro pa nepostojeći, a očekivati od Maglice ili tehnički nepouzdanog Kouassija da budu nekakve poveznice s veznim redom nije realno. Oni to pokušavaju biti, ali u mnogo slučajeva njihovi napori rezultiraju samo sa izgubljenim loptama ili neuspješnim pokušajima prolaza 1 na 1. U takvim uvjetima, nije ni čudno da igra ne izgleda dobro, dva igrača ju ne mogu sami stvoriti.

Rijeka pak ima potpuno drugačiji problem. Kek ne da nema dovoljno adekvatnih veznih igrača, ima ih vjerojatno i previše. Svi oni su raznih profila, ima ih defenzivnijih, ofenzivnijih, viših, nižih, bržih, jačih, kombinacije se nude same od sebe, no Kek kao da ne želi niti pomisliti eksperimentirati, probati nešto što još nije probao, vjeran je svom receptu koji se pokazao kao dostatan za biti 'tu negdje', ali nedostatan za više od toga.

Rijekin vezni red protiv Hajduka su činili Moises i Jajalo, s Jugovićem i Kvržićem na strani. Moises i Jajalo ponašali su se kao klasični zadnji vezni, kao Brezovec, iako to nisu. Oba igrača imaju daleko više tehnike i pregleda igre od Kekovog 'izgubljenog sina', ali Kek obojicu tjera da glume Brezu na terenu, izgledaju kao da imaju stroge komande ne riskirati previše, odigrati tek toliko da loptu imaju u nogama, ali ni slučajno da ju izgube. U takvoj igri sterilnih veznjaka Kek još uporno poseže za Ivanom Krstanovićem, igračem koji u gradnji igre može doprinijeti malo na najbolji dan, ništa na prosječni, a zna biti i kontraproduktivan na lošiji.

U takvom sustavu, Andrej Kramarić, dokazani golgeter jednostavno previše pažnje i vremena gubi na vraćanje, primanje lopte, suradnju daleko od gola umjesto da je na svom mjestu spreman na zabijanje ili na završni pas. Krama može biti odličan i na poziciji graditelja igre, ali u tom slučaju lopte za završnici akcija idu većinom Krstanoviću, a to znamo kako najčešće završava. Keku bi logičnije bilo da Kramarića stavi u sam napad, a da mu u napadu pridruži povučenijeg igrača koji će umjesto njega biti spona sa veznim redom. Po viđenom to može biti i Vešović, ali i Kvržić čije mjesto pak u vezi ponovno može zauzeti Vešović. Naravno, najbolje rješenje bi bio Anas Sharbini koji živi za to da dobije taj 'free role', vezu između veznog reda i napada, no njega neobjašnjivo često 'bole leđa', a ima i drugih problema van terena koji su njegov najveći kamen spoticaja.

Rijeka se odavno počela smatrati velikom, to joj opravdavaju i rezultati i pozicija na ljestvici, ali da bi to konkretizirala nekim ozbiljnijim ugrožavanjem Dinama ili čvršćim šansama za prolazak skupina u Europi, Kek se mora riješiti svog ziheraškog mentaliteta. Rijeka više nije Maribor ili Slovenija da bi samo vrebala povučena i čekala svoje prilike, Rijeka je, barem u domaćim okvirima postala moćna, dovoljno jaka da se otvori i nametne svakom protivniku, ako već ne Dinamu onda Hajduku svakako.

Ili će se Kek riješiti tog mentaliteta ili će se Rijeka morati riješiti Keka jer ovakvom igrom je Kek odveo Rijeku do plafona koji može postići. Sad je vrijeme za sljedeći korak, korak za koji Rijeka ima i igrače i logistiku kluba. Da Hajduk ima te mogućnosti, da dođe u priliku konkurirati za naslove i Europu, vrlo vjerojatno bi se nametnuo kao 'gazda na terenu' svakome, vrlo vjerojatno bi Bradarić ili Mezga svoja mjesta na terenu ustupili nekakvim novim Ibričićima ili Cernatima. No, danas to Hajduk ne može, a Rijeka može, ali to ne čini. A trebali bi početi…