Ne postoji ljubitelj rukometa koji ne zna tko je Arpad Šterbik. On nije bio samo golman – bio je zid, nepremostiva prepreka, čovjek koji je i najboljim napadačima svijeta znao ući u glavu i natjerati ih da promašuju zicere.

Uvijek miran, gotovo nemaran, ali uvijek maksimalno spreman. Njegove obrane nisu bile puka statistika – bile su nokauti, trenuci koji su lomili protivnike i ubijali im svaku volju za rukometom. S ovom sportskom, ali i ljudskom gromadom nismo popričali samo o obranama i trofejima. Razgovarali smo o svemu - o životu, pobjedama i porazima. O svemu onome što Šterbika čini legendom.

Abas Arslanagić, Mirko Bašić, Andrej Lavrov, Tomas Svensson, svi oni bili su u svoje doba najbolji vratari na planetu, ali rukomet se u posljednjih dvadesetak godina jako promijenio. Ubrzao se, modernizirao i golmani kao nikad prije imaju veliku ulogu u momčadi. Zato smo dojma da ako bismo danas birali najboljeg golmana u povijesti, bili bi to Šterbik ili Omeyer.

Šterbik je imao jako zanimljivu i nevjerojatno uspješnu karijeru. Ovaj vojvođanski Mađar u karijeri ima četiri Lige prvaka, branio je u najboljim klubovima svijeta, a stajao je na vratima reprezentacija SiCG-a i Španjolske. S Furijom ima naslov prvaka svijeta 2013. i titulu s Eura u Zagrebu 2018., kad je napravio nešto nemoguće i šokirao rukometni svijet.

Gost je tportalove stalne rubrike Intervju subotom, a s rukometnom legendom prošli smo čitavu njegovu karijeru. Saznali smo kako se počeo baviti rukometom, zašto se divi svojim bivšim suigračima Zlatku Saračeviću i Mirzi Džombi te kako komentira čudesno srebro Hrvatske na netom završenom SP-u.

Čuli smo kako je bilo biti dio vjerojatno najbolje klupske momčadi u povijesti te zbog čega je nakon afere na EP-u 2006. odlučio više ne braniti za Srbiju, već je uzeo španjolsko državljanstvo. Otkrio nam je i zašto smatra da je nemoguće izabrati najboljeg igrača u povijesti te zbog čega nema nikakvog smisla uspoređivati Ivana Balića i Nikolu Karabatića.

Arpade, gdje ste sada i što radite?

U Veszpremu, trener sam golmana. Prije pet godina odlučio sam da je dosta igranja, ali ljudi u klubu željeli su da nastavim. Postigli smo dogovor da ću braniti sve dok ne pronađem vrhunsku zamjenu. Kad je Rodrigu Corralesu istekao ugovor s PSG-om, doveli smo ga i tek tada sam se povukao. Ali, eto, ostao sam u klubu kao trener vratara.

Pa bio je i red, nije valjda da ste mislili braniti do pedesete?

Ha-ha, ma dobro. Nisu mi treninzi i utakmice bili problem. U tome sam i dalje uživao, ali umorio sam se od putovanja, spremanja za utakmice. Godine i godine proveo sam na visokom nivou, a kad igraš na najvećim turnirima i u Ligi prvaka, jednostavno moraš biti sto posto unutra. To strašno puno umara. Možda sam i mogao odraditi još godinu ili dvije, ali nisam želio. Zaključio sam da je dosta. Te 2020. stigla je pandemija i sve je stalo, tako i rukomet. To mi je bio znak da je gotovo.

Možda sam u krivu, ali čini mi se da je vaš stil branjenja prilično rizičan za golmane u takozvanim veteranskim godinama. Zaštitni znak bile su vam špage, dizanje noge do prečke, a takav stil lako može dovesti do težih ozljeda, zar ne?

Naravno, i zato sam ti rekao da moraš biti maksimalno spreman da ne bi došlo do pucanja Ahilove tetive, zadnje lože, mišića… U utakmicama sam imao neke reakcije kakve nikad nisam izvodio na treninzima. To bi mi došlo spontano. U utakmici sam uvijek bio maksimalno koncentriran, a jednostavno ne možeš biti takav na svakom treningu. To nije ni prirodno, a ni normalno.

Čak ni sam ne znam kako sam izvodio neke pokrete. Da bi golman mogao tako braniti, mora biti izrazito elastičan, a ja nisam nikad bio ni najbrži ni najbolji skakač među vratarima. Nikad nisam bio baš atletski tip golmana. Pogledaj Kuzmanovića i kakvo tijelo ima. Dečko se može baviti atletikom bez problema. Nisam ja bio takav tip golmana, bio sam bucmast i morao sam puno raditi na sebi kako bih sakrio mane i neke negativne stvari.

Istina, možda nisam imao brzinu kakvu danas ima Kuzmanović, ali sam zato koristio svoju veličinu da izvučem nešto pozitivno iz svog tijela. Glava je kod golmana najvažnija. Možeš imati ne znam kakvu brzinu reakcije, ali ako nisi fokusiran, ako nisi sav u utakmici, ako ne znaš što želiš, onda to ne može dobro ispasti.

Utakmicu sam doživljavao kao psihološku igricu između sebe i protivnika i moj je posao bio kako nadmudriti rivala. Zato kažem da je kod vrhunskog vratara najvažnija glava.

U utakmici Hrvatske i Francuske Kuzmanović je ušao u glavu protivnicima pa su nakon nekoliko njegovih obrana od straha promašivali zicere. Takav dojam imao sam gledajući skoro svaku utakmicu Danske, jer ono što već nekoliko godina radi Emil Nielsen nije baš normalno. Na koncu, Thierry Omeyer je mentalno uništavao hrvatske rukometaše čitavo desetljeće. Koliko je važno da se golman zavuče protivniku u um i tako ga mentalno razvali?

To je najvažnije. Tako se dobivaju utakmice. Nema većeg gušta nego kad vidiš strah u očima protivničkog igrača. Zato sam najviše volio igrati velike utakmice. Finala SP-a, EP-a, finala Lige prvaka. Tada znaš da protiv tebe ne dolazi igrati netko tko će biti sretan što je izgubio pet, šest razlike. Tada igraš protiv nekog tko te želi pobijediti.

A s time dolazi do psihološkog obračuna. Igraču, koji bi inače na treninzima bez problema zabijao, u takvim se susretima malo skrati ruka i ako promaši dva puta, već je u drami. Taj je igrač u puno većem problemu nego netko tko na utakmicu dođe sa stavom 'ako zabijem super, ako ne, opet dobro'.

U ključnim trenucima igrač krene misliti, razmišljati hoće li pucati, kako će pucati, treba li pucati i onda se nerijetko događaju situacije da i najbolji na svijetu promašuju čiste zicere. Gledali ste ovaj SP. Emil Nielsen i Kuzmanović upravo su tako odveli svoje reprezentacije do finala.

Što mislite o tom dvojcu?

Sjajni golmani. Samo su njih dvojica i Wolf stalno bili na nivou. Ostali bi imali jednu dobru utakmicu, pa dvije, tri loše. Njih trojica su cijeli turnir bili vrhunski. Nielsen je već nekoliko godina možda i najbolji na svijetu, a Kuzmanovića pratim još otkad je igrao za Nexe.

Uvijek je imao strašan potencijal, tako da ne čudi ovaj nastup na SP-u. Dogodila se i ona situacija s Matejom Mandićem, a tu je nesreću Kuzmanović iskoristio na najbolji mogući način. Pratim ga u Bundesligi, gdje odlično brani i jako mi je drago zbog njega što se nametnuo kao jedan od najboljih na svijetu. A s ovom obranom 5-1, kakvu je igrala Hrvatska, još je više podigao nivo branjenja.

Nielsen je stilom jako sličan meni. Znate li tko je dobar golman? Ne onaj koji obrani 25 lopti u jednoj utakmici, a onda iduću skine tri, pa onda opet 20. Dobar je onaj koji stalno ima prosjek od 13, 14 obrana. Takve golmane treneri vole jer točno znaju što mogu očekivati od njih. Znaš što mogu obraniti i što trebaju obraniti. Ako pritom skinu i koji zicer i sedmerac, to je onda ogromna pomoć za ekipu. A Nielsen je upravo takav golman. Kod njega nema oscilacija.

Svaki rukometni stručnjak kao ključ pobjede ili trijumfa uvijek ističe vratare. Slažete li se da su golmani danas najvažnija pozicija u rukometu?

Složio bih se. Danas se rukomet strašno puno ubrzao, svaka ekipa ima puno više nego napada nego prije i tu golman dolazi do izražaja. Ako vratar ima svoj dan, onda i slabija ekipa može pobijediti jaču. Uzmimo za primjer Francusku. Nisu oni igrali ništa drugačije nego prije, ali tada su imali Omeyera, koji je ekipi davao dodatnu sigurnost. Danas nemaju takvu klasu na golu i vidjeli smo kako su prošli protiv Hrvatske. Siguran sam da je na golu Francuske protiv Hrvatske bio Omeyer ili Nielsen, ta bi utakmica drugačije završila. Ovako je Hrvatska pomela parket Francuzima. U takvim se utakmicama najbolje vidi razlika između ekipa koje imaju vrhunske golmane i onih koje ih nemaju.

Je li vas iznenadilo srebro Hrvatske, s obzirom na to da smo od 2020. bili u u ozbiljnom padu i daleko od postolja?

I da i ne. Na samom početku turnira, kad sam vidio postavu Hrvatske, bio sam uvjeren da ćete stići najmanje do polufinala. No onda su se počele događati ozljede i svakim danom počeli su otpadati igrači. Tada sam mislio da nema šanse da tako ranjena Hrvatska može daleko. Duvnjak, pa Cindrić, David Mandić, probleme su imali i Martinović i Srna… Nevjerojatna količina peha.

Zaista sam vjerovao da više nemate šanse, ali uspjeli ste i svaka vam čast. Mislim da je ključna bila ona luda utakmica protiv Mađarske. Tada je ekipa dobila neviđen psihološki vjetar u leđa, a i 15 tisuća navijača sigurno je pomoglo da slomite Francusku i uđete u finale.

Fantastičan je to rezultat i mislim da ova momčad ima ogroman potencijal. Mladi su, a već puni iskustva. Kad ovoj ekipi pridodate još neke igrače, poput Halila Jaganjca, onda imate top ekipu za koju je samo pitanje vremena u kojem će opet biti konstanta u samom vrhu svjetskog rukometa. Tamo vam je i mjesto.

Sad kad ste spomenuli onu dramu s Mađarskom, kako je to izgledalo u Veszpremu, gdje ste gledali utakmicu?

Nevjerojatna utakmica. Gledao sam je kod prijatelja tu u Mađarskoj. Bilo je veće društvo i više smo razgovarali nego gledali. Tu i tamo bacili bismo oko, ali kako je Mađarska stalno vodila, mislili smo da je priča završena. I odjednom pogledamo rezultat i - šok. Nikome nije bilo jasno što se dogodilo. Nemoguće je racionalno objasniti kako ste to dobili. Kao da su se Mađari prepali pobjede jer je jako teško izgubiti utakmicu u kojoj pet minuta prije kraja vodiš četiri razlike, a protivnik ti je mentalno i fizički gotov. Mađari nisu loša reprezentacija. Istina, u grupi su igrali toplo-hladno, ali imaju dobre igrače i nisu nimalo naivna reprezentacija.

Rođeni ste u Senti, a odrasli u Adi. Otac vam je igrao rukomet i pretpostavljam da je to bio razlog zbog kojeg ste krenuli njegovim stopama?

Vjerojatno, mada je moj ćale igrao lijevog beka, a ja sam ga gledao tek kad je bio u veteranskim godinama. Kažu ljudi da je bio jako dobar. Igrao je i za B reprezentaciju Jugoslavije sa Zdravkom Zovkom. Bio je fin igračić.

Je li istina da ste stali na gol jer vam je prvi idol bio Šandor Hodik, nekadašnji makedonski reprezentativac, koji je također branio u Adi i Jugoviću kao i vi?

Ne znam baš bih li mogao reći da je on bio razlog zbog kojeg sam postao vratar, ali istina je da sam ga pratio i da mi se svidio način na koji je branio. Rukometom sam se počeo baviti jako rano i najprije sam bio igrač, a tek kasnije sam stao na gol.

Kako vam je bilo kao klincu iz male Ade preseliti se u Kać i igrati u tada respektabilnom Jugoviću?

Jugović je u to vrijeme imao najbolju rukometnu školu u Srbiji. Direktor kluba i jedan od trenera bili su iz Ade i oni su me zvali. Mene tada nitko nije ni znao u Kaću jer nije bilo utakmica kao što ih ima danas. Sad klinci od 12, 13 godina imaju svoju ligu, a mi bismo godišnje otišli na jedan ili dva turnira, uglavnom u Mađarsku. Tako da ni u Beogradu nitko nije imao pojma tko sam ja.

Ljudi iz Kaća zvali su me i došao sam. Iskreno, ni ja tada nisam imao pojma kakav sam golman. Kad godišnje odigraš tri, četiri utakmice, naravno da ne znaš kakvi su ostali golmani u tvojoj generaciji i nisam imao predodžbu o tome koliko vrijedim i vrijedim li uopće. Nisam imao blage veze jesam li bio loš ili dobar.

Ipak, osvojili smo EHF Challenge Cup 2001., kad smo u finalu pobijedili tada jak švicarski Winterthur s Goranom Perkovcem. Bio je to ogroman uspjeh za srpski rukomet jer od sredine osamdesetih i ere Metaloplastike nijedan europski trofej nije stigao u Srbiju.

Sjajne partije u Jugoviću već su vas iduće sezone odvele u Veszprem, a odmah ste igrali i finale Lige prvaka protiv Magdeburga sa Stefanssonom, Peruničićem, Kretzschmarom, Abatijem…

Kad sam došao, priznajem da mi nije bilo svejedno. Bio sam malo uplašen. Igrao sam u malom Jugoviću, tek sam počeo braniti za reprezentaciju, a Ligu prvaka samo sam gledao na televizoru i maštao da je jednog dana i ja igram. I onda sam stigao u klub koji je odmah igrao finale Lige prvaka. Došao sam u kolovozu, a u rujnu sam već bio na vratima, tako da nisam imao puno vremena čuditi se kamo sam to stigao, ha-ha. I Mirza Džomba je došao kad i ja, samo je njemu bilo lako, on se naigrao finala Liga prvaka sa Zagrebom.

Uz Mirzu, u Veszpremu su vas dočekali Božidar Jović i pokojni Zlatko Saračević.

Saračević je bio ljudina. Puno sam ga volio. U Veszpremu smo bili susjedi, stan do stana. Kad sam prvi dan došao na pripreme, noge su mi se odsjekle. Nisam znao što da radim. Ispred sebe vidiš legendu rukometa, a koja se prema tebi ponaša kao da ste vršnjaci. Ničim nije dao do znanja da je iznad bilo koga u ekipi. Družili smo se kao da smo sto godina zajedno i kao da smo ista generacija. Ostali smo u kontaktu i svaki put kad bih s nekim klubom došao u Hrvatsku, vidjeli bismo se i družili. Jako mi je žao što nas je tako rano ostavio.

S Džombom ste, osim u Veszpremu, igrali u tadašnjem rukometnom Dream Teamu, Ciudad Realu.

Mirza i ja zajedno smo došli u Veszprem, bili tamo tri godine i zajedno otišli u Ciudad Real. On je ostao tri godine, a ja šest. Mirza je rođen 1977., ja 1979. i praktički smo ista generacija. Zajedno smo proveli najljepši dio mladosti. Ne znam postoje li uopće riječi kako da opišem Mirzu. Gdje god da je igrao, svugdje su ga obožavali. I u Mađarskoj i u Realu.

Sjećam se kad smo napuštali Veszprem, cijeli je grad bio u šoku zbog Mirze. Svi su bili na ulicama i skupljali su se potpisi samo da ostane. Kad je nakon tri godine u Španjolskoj prelomio da se vrati kući, svejedno me pitao što mislim o tome, iako sam znao da je već odlučio. Toliko me cijenio i važno mu je bilo moje mišljenje. Bilo mi je jako teško, ali rekao sam mu da je on taj koji mora donijeti takvu odluku.

Ne ja, ni bilo tko drugi. Zaista mi je bilo žao što je otišao jer smo ostali bez najboljeg desnog krila svih vremena, a i bez nevjerojatnog čovjeka i prijatelja. Iako sam u karijeri osvojio puno toga, gotovo sve, mislim da je najveći dobitak mog bavljenja rukometom to što sam dobio šansu upoznati čovjeka kao što je Mirza.

Ono što je Metaloplastika bila u 80-ima s Vujovićem i Isakovićem, ono što je Barcelona bila u 90-ima s Masipom i Urdangarinom, to je desetljeće kasnije bio vaš Ciudad Real. Vi i Hombrados na golu, Metličić, Pajovič, Zorman, Džomba, Stefansson, Dinart, Talant Dušebajev, Kellman, Entrerrios… Po imenima bih rekao da je ovo najbolja klupska momčad ikad i ne čudi to da ste gazili Europom.

Točno, ali nisu stvari crno-bijele. PSG je posljednjih desetak godina pokušavao napraviti slično. Doveo je sve najbolje igrače, a nije uspio osvojiti nijednu Ligu prvaka. U sportu to nije tako jednostavno.

Za rezultate koje smo postizali nije važno bilo samo da su sve to redom bili top igrači, čak bih rekao da je puno važnija bila činjenica da se radilo o skupini iznimnih karaktera i odličnih prijatelja. Talant je stvorio zaista ogromnu obitelj. Nije dovodio igrače samo po tome kakvi su bili na terenu. Jako je vodio računa i o tome kakvi su kao ljudi.

Nekad smo gubili, puno više pobjeđivali. Međutim lako je imati super atmosferu kad je sve bajno, kad pobjeđuješ i kad osvajaš trofeje. Mi smo, kao i svi imali, imali krize, ali sve te loše periode prebrodili smo zajednički i prijateljski. Naravno da je momčad bila puna talenta, ali da bi ekipu godinama držao na istom nivou, tu treba puno posla.

Bili smo ekipa koja nije znala za riječ zasićenje i svake godine željeli smo uzeti sve. Baš sve. I prvenstvo i Kup kralja i Ligu prvaka. I još milijun drugih stvari. Bile su to zaista predivne godine.

Nakon osam godina u Ciudad Realu i dvije godine provedene u Barceloni prihvatili ste ponudu Sergeja Samsonenka, Rusa koji je uložio ogroman novac u skopski Vardar. Svijet rukometa bio je prilično iznenađen tom vašom odlukom.

Raul, koji je dugo bio pomoćnik Dušebajevu, bio je trener Vardara i jako sam dobro znao o kakvom se stručnjaku radi. Raul i Samsonenko objasnili su mi plan, rekli su mi kakvu ekipu žele složiti i kakve su ambicije kluba. Deset godina proveo sam u Španjolskoj i polako sam razmišljao o tome kako da se što više približim kući. U Vardaru sam proveo četiri divne godine. Uzeli smo i Ligu prvaka 2017.

Niste mogli imati teži ždrijeb nego na tom F4. Najprije Barcelona, koju je u polufinalu dotukao Luka Cindrić onim čuvenim golom u rašlje u zadnjoj sekundi, a zatim u finalu PSG u ništa manje dramatičnoj utakmici.

Tako je. Osim Cindre, bili su tamo još Čupić i Karačić. Znate što, na nas nitko nije ozbiljno računao. Na papiru smo bili autsajderi i tako su nas i doživljavali. Dogovorili smo se da nećemo davati nikakve velike izjave, da nećemo govoriti da na F4 dolazimo po naslov, šutjeli smo, ali u sebi smo znali da u jednoj utakmici možemo pobijediti svakoga.

Da se prebacimo na reprezentaciju. Bili ste dio one ekipe SRJ koja je 1999. i 2001. uzela dvije svjetske bronce. Možda niste osvojili zlato, ali ste tih godina uredno razbijali Hrvatsku. U osmini finala SP-a u Egiptu bilo je 30:23, a dvije godine kasnije na EP-u u Švedskoj za nas katastrofalnih 34:22.

U svakom sportu kad igraju Hrvatska i Srbija, nebitno tko je u kakvoj formi, tenzije su podignute. To je normalno. Ista stvar vrijedi za Skandinavce. Danska gazi sve redom, a protiv Švedske i Islanda rezultati često znaju biti posve drugačiji. Točno je da smo vas u ono vrijeme, kako se kaže, 'peglali', samo od tada pa do danas Srbija je samo jednom pobijedila Hrvatsku. Bilo je to u polufinalu Eura u Beogradu 2012.

Te 2002., kad ste nas pobijedili s 12 razlike, Hrvatska je završila zadnja na turniru. Čak je i Izrael bio bolje plasiran. Iduće godine ista ta Hrvatska postala je svjetski prvak, a godinu dana kasnije i olimpijski. Koliki je to bio šok za svijet rukometa da se jedna ekipa u 365 dana s dna Europe popela na vrh svijeta?

Ogroman, ali to je sport. Jako je teško to objasniti. No ako malo bolje analiziramo hrvatsku reprezentaciju tog vremena, vidjet ćemo da je dobar dio igrača igrao i 2002. i 2003. Nisu ti momci u godinu dana uspjeli naučiti igrati rukomet da postanu prvaci svijeta.

Talent je i tada postojao, e sad, zašto su bili zadnji, ne znam. U sportu je potrebno i puno sreće i da se puno toga poklopi da dođe do vrhunskog rezultata. Ali da, treba reći da je Hrvatska u Portugalu napravila svjetsko čudo i nitko tada nije vjerovao da je nešto tako moguće. Francuska, Njemačka, Rusija, Skandinavci, Španjolska, sve su to bile reprezentacije koje su bolje kotirale od Hrvatske i zaista ste napravili nešto u što nitko nije vjerovao.

Hrvatska se nakon tog turnira redovito sa svakog velikog natjecanja vraćala s medaljama, a bilo je to vrijeme u kojem smo imali najjaču Francusku ikad, pa jaku Španjolsku, Dansku, Poljsku… Nije baš da netko može reći da je lako bilo osvajati medalje jer, eto, nisi imao protiv koga igrati. Poslije je došlo do toga da ste tjerali izbornika kad biste osvojili broncu.

Ivano Balić je više puta znao reći da bi se najradije odrekao svih srebra koja je osvojio jer je smatrao da je ta generacija morala uzeti puno više zlata.

Mogu shvatiti. Imao sam i ja nekoliko suigrača koji su bacali srebra.

Moram vas pitati i jedno nezgodno pitanje. Vaša zadnja utakmica za SiCG bila je na EP-u u Švicarskoj protiv Hrvatske. Prije nekoliko godina za srpske medije rekli ste da je tadašnji izbornik Veselin Vujović odlučio pustiti tu utakmicu. Prije nekoliko dana isto je ponovio tadašnji kapetan Nikola Manojlović. Što se tada doista dogodilo?

Nemojte se ljutiti, pitajte me bilo što i odgovorit ću, ali o tom slučaju zaista ne bih. Dogodilo se to što se dogodilo, rekao sam da mi je dosta i da više neću igrati za Srbiju. Uzeo sam odmor i nakon godinu, dvije zvali su me iz Španjolske i pitali želim li braniti za njih. Pristao sam i mislim da sam napravio odličan potez.

U redu to što ste dominirali na SP-u 2013., kad ste osvojili svjetsko zlato, ali kako objasniti EP u Hrvatskoj 2018., kad ste na taj turnir i u finale protiv Švedske s 39 godina došli praktički s kauča i razvalili Gottfridssona i društvo. Bilo je 29:23, a vi ste možda odigrali i partiju karijere.

To se dogodi jednom i nikad više. Bio sam na zimskom odmoru u Skopju i više od mjesec dana nisam stao na gol. Bilo mi je čudno kad me izbornik Jordi Ribera zvao i rekao sam mu da nisam siguran koliko mogu pomoći jer nisam vidio loptu od sredine prosinca.

U polufinalu protiv Francuske nisam želio braniti jer je Corrales jako dobro znao francuske igrače, s obzirom na to da je tada branio u PSG-u. Ulazio bih samo braniti sedmerce. Za finale sam rekao da mogu uskočiti ako se nešto nepredviđeno dogodi ili ako se Corrales ozlijedi.

Na poluvremenu su Šveđani vodili 14:12, a Rodrigo te večeri nije bio na nivou i nije to bio njegov dan. Na poluvremenu sam ušao i, eto, nije loše ispalo. To je upravo ono o čemu sam maloprije govorio. Finale EP-a, je li potrebna veća motivacija? To su takve utakmice za koje se ne trebaš ni spremati jer te drži i nosi adrenalin.

Kad se govori o najvećim golmanima svih vremena, uglavnom se vodi samo jedna polemika - Thierry Omeyer ili Arpad Šterbik. Vidite li sebe kao najboljeg u povijesti?

Teško je odgovoriti na to pitanje. Često vidim rasprave o tome tko je najveći igrač svih vremena, pa netko navija za Balića, netko za Karabatića, netko za Vujovića, a netko za Dušebajeva. Bilo je zaista puno odličnih golmana. Omeyer, pa Szmal, Landin… I sad, kako izabrati najboljeg? To je nemoguće. Kojim se kriterijem voditi? Svatko je od nas imao nekoliko dobrih godina. Zato ne volim te rasprave o najvećem svih vremena.

Evo za primjer, u tim raspravama nitko ne spominje Carlosa Pereza. Čovjek je u dresu Veszprema igrao 20 godina u Ligi prvaka i mađarskoj reprezentaciji. Za mene je on jedan od najboljih lijevih bekova ikad. Tukli su ga, mlatili, preskakao je obranu i zabijao golove, a koliko znam, njega u tim raspravama nikad nema. Netko više voli onoga, netko ovoga i to je u redu.

U redu, tko vam je onda bio igrač kojeg ste najviše voljeli gledati kako igra?

Olafur Stefansson je bio velemajstor rukometa, a kad ga vidiš, nikad ne bi ni pomislio da se čovjek uopće bavio sportom. Oduševio me kad sam vidio koliko zna o rukometu i da je bio na top nivou 20 godina. Ne znam, gdje god da sam igrao, od Veszprema, Reala, Barcelone pa do Vardara, stalno sam bio okružen najboljim igračima svijeta.

Za većinu fanova dvojba je jedna – Balić ili Karabatić?

Obojicu jako cijenim. Nikola je bio monstrum koji je imponirao i snagom i znanjem. Pravi profesionalac. Kad je iz Francuske došao u Kiel, mislio da će ga silina Bundeslige prije vremena poslati u mirovinu i da fizički neće moći izdržati napore te lige. Strašan sam prognozer ispao, ha-ha.

Nikola je bio jedan tip igrača, a Ivano sasvim drugačiji. Balić je igrao rukomet na sasvim drugačiji način, on se igrao rukometa i od tog sporta stvarao umjetnost. Uživao je u rukometu, uživao je u zaje*anciji na terenu i kad si ga gledao, stalno si iščekivao što će novo izmisliti. Bili su posve drugačiji tipovi igrača i nemoguće ih je uspoređivati.