Dinamovi navijači tada su odlučili reći dosta načinu vođenja kluba koji smatraju krajnje neprimjerenim. 'Ili mi ili on', odjekivalo je u žustrim razgovorima, a razvoj situacije je potpuno jasan. Iskusniji među liderima odmah su napominjali da to neće biti sprint, nego maraton, i bili su potpuno u pravu.

U međuvremenu, Dinamo je osvajao domaće trofeje i napravio iskorak prema Ligi prvaka, a momčad je značajno jača. Zdravko Mamić je, prisiljen na odlučnije poteze, doveo skupog trenera Halilhodžića, prekaljenog borca Tonela, mladog Beqiraja, te napokon odlučio zadržati momčad na okupu preko ljeta dodavši nova sjajna pojačanja. Narod i institucije su zaboravile na njegova kršenja zakona i svi nestrpljivo čekaju ishod lova na Ligu prvaka. Smiješe se slava i novac, a kada je tako, u ovakvom svijetu sve drugo postaje nevažno.

U širem navijačkom krugu oformljena je inicijativa ZZD koja se bavi pravnim stvarima vezanim uz klub. Obzirom da su pregovori s upravom kluba propali, njihova nastojanja usmjerena su prema Ministarstvu uprave, a streme i prema upravnom sudu gdje će se odviti završna bitka. Ako do toga dođe, doći će pred kraj kalendarske godine. O slučaju Dinamo znaju i u europskim institucijama. Uočili su nepravilnosti, ali se ne žele miješati u posao hrvatskom pravnom sustavu koji mirno sjedi, promatra i čeka izbore. Prebacili su odgovornost na Rusanovu, a u Savezu Mamiću nitko ništa ne smije reći.

To Dinamov vladar itekako dobro zna, zato se i ne zamara uklanjanjem pravnih nedostataka. Unatoč pompoznim najavama, ime njegovog sina (koji je samo kolateralna žrtva ove priče) i dalje je na popisu licenciranih agenata za prodaju igrača na stranicama Fife i HNS-a. Očito, Zakon o sportu (čl. 27 i 34) je pisan za nekog drugog, ne za ovu obitelj.

Nisu ni navijači cvijeće. Naprotiv. U aktualnom momentu Bad Blue Boysi, među njima i huliganski dio, predstavljaju opoziciju autokratu i kao takvi imaju podršku dijela javnosti na svojoj strani. Recimo da ih danas mnogi doživljavaju kao manji problem. Ipak, kada jednom okrenu situaciju na svoju stranu, kada u klubu zavlada sustav 'Jedan član, jedan glas', oni će se vratiti na stari položaj. Bit će na vjetrometini i u međuvremenu se moraju reformirati. Točan je učestali argument s navijačke strane da se njihovi ekscesi često medijski predimenzioniraju, ali kretenizimi poput onih u Pragu, Rennesu, Temišvaru, Udinama, Auxerreu, gdje su delegati imali prst na okidaču, a Uefini činovnici već zbrajali (ne)predviđene prihode moraju prestati. Čast kluba prečesto je patila zbog poteza obiju zavađenih strana.

Novo maksimirsko ruho, pa i poneke europske utakmice iz prošle sezone, kamuflirali su bojkot i atmosfera je povremeno bila sasvim pristojna. No, daleko je to od nekadašnje podrške, a 'akcija za kunu' dovela je do apsurda na dvoboju s Helsinkijem, kada su trener i igra dočekani na sjekiru u trenutku kada je Dinamo jurišao prema idućem krugu. Da su takvu atmosferu igrači imali 2007. protiv Hazara (produžeci po pljusku), vrlo vjerojatno Dinamo bi ispao u prvom pretkolu i ne bi ni došao do Amsterdama.

Bojkot danas puno više muči njegove pokretače nego one protiv kojih je pokrenut, ali transparenti su i dalje daleko od sjeverne tribine. Dinamo je mnogima koji danas poste način života i oni su kao slikar bez kista. Pilot bez aviona, gotovo kao voda bez kisika. Teško da će bojkot u kontinuitetu doživjeti svoj drugi rođendan, ali ne može se ni pretpostaviti kada i na koji način će se on okončati. Srećom, radikali u navijačkim krugovima još su uvijek u zavjetrini jer, bez obzira na sve, ova bitka ne smije se slomiti na leđima kluba i njegovoj europskoj ambiciji. Kada bi bilo tako, krivci bi se slobodno mogli prestati nazvati dinamovcima.