Noć poput prošle ne događa se često u hrvatskom nogometu. Ali kad se dogodi, sve nas zajedno podsjeti na to u čemu je bit i zašto se nogomet uopće igra u ovoj čudnoj zemlji. Sva tri naša predstavnika prošla su svoje europske suparnike i pridružila se Dinamu u posljednjoj kvalifikacijskoj rundi kontinentalnog natjecanja, što je samo po sebi ogroman uspjeh.

HNS će, nesumnjivo, pokušati preuzeti dio zasluga. Kad dođu izjave čelnika saveza u tom smjeru, treba ih dobronamjerno upitati – što su to točno napravili za hrvatske klubove i MAXtv Prvu ligu, osim njenog smanjivanja na deset članova? I, još važnije, što planiraju napraviti sad kad su od Udruženja prvoligaša preuzeli upravljanje ligom?

Ali dobro, to je neka druga, polemička tema. Ono što je prošla noć zaslužila isključivo je pozitiva.

'Središnja proslava' održala se na Poljudu, o čemu svjedoči i prisustvo predsjednika, izbornika te mnogih drugih poznatih faca. Hajduk je, još prošli su tjedan pisali gotovo svi mediji, u neviđenoj krizi, u jednoj od najtežih situacija u svojoj povijesti; ne može nikoga pobijediti, igra se raspada, trener je arogantan i pred otkazom, a klub propada zbog nesposobnog upravljanja.

No Hajduk je pobijedio 3:0, uz ogromnu zaslugu trenera koji je dobro postavio igru i riješio problem branjenja fatalnih prekida, a prethodno lupao šakom o stol nakon poraza u Kazahstanu i tvrdio da će bijeli razbiti Šahter u Splitu. Na Poljudu je bilo tridesetak tisuća gledatelja, a na dan utakmice klub je objavio podatak o 7.881 članu i 5.728 sezonskih pretplatnika u tom trenutku, brojevima koji će poslije utakmice sigurno još bitno narasti. Zvuči li to kao klub u krizi koji propada?

Da, pobijeđena je samo poluanonimna azijska momčad od koje je Hajduk ionako daleko bolji. Ali svakome tko je sinoć bio na stadionu, kao i većini onih koji su to gledali na televiziji, moralo je biti jasno da Hajduk ne igra samo protiv predstavnika Kazahstana (zemlje koja, usput, ima dva druga predstavnika u playoff rundi Europske lige...), nego i protiv svega s čime se u posljednje vrijeme borio.

Protiv medijske negative, izjavi klupskih legendi i analiza dušebrižnika, kao i protiv vlastitih demona. Momčad se borila da dokaže da nisu dječaci, nego muškarci; klub i navijači za vlastita uvjerenja da su na pravom putu; trener za svoj autoritet, sposobnost i posao.

I svi su pobijedili. Za sebe i za sve nas.

Najveća pobjeda je 'događanje nogometa' na Poljudu – taj masovni, strahovito intenzivni izljev emocija i katarza. Od suverene dominacije u prvom poluvremenu, preko strepnje, stiskanja i živciranja u drugom, do Gotalovog coup de grace pogotka Šahteru, kad je kompletni stadion ustao i zapjevao onu skoro zaboravljenu o fešti i vinu.

A to je točno ono što pali hrvatskog navijača i, općenito, često mazohističkog ljubitelja sirotinjskog domaćeg nogometa koji je bolji nego što smo mu to obično spremni priznati. Svi naši klubovi izrasli su na identitetu i odricanju, a ne na novcu, glamuru i trgovini.

Super je kad možeš dovesti 'perverzna' pojačanja i igrati se s elitom. Ipak, Hajduk – kao niti jedan drugi naš klub – nikad neće biti 'atomski' niti se moći mjeriti s korporacijama kakve danas vladaju nogometom. Ali to niti nije ono zbog čega ga pratimo i volimo...

Oni koji nogomet prate zbog toga, puno će lakše i brže doći do navijačke gratifikacije vežući se uz neku od europskih megamomčadi. Hvala Bogu, hrpa je televizijskih kanala i internetskih izvora, pa nek gledaju i uživaju. Ne treba ih osuđivati, 21. je stoljeće, tradicionalne vezanosti gube na značaju, živimo u globalnom selu.

No u Hajduku, Dinamu, Rijeci, Osijeku, u svim tim klubovima kakvi su bili i kakvi još uvijek mogu biti... Leže korijeni, osjećaj pripadnosti zajednici – fizičkoj, zemljopisnoj ili duhovnoj, virtualnoj.

Lažni je truizam da se nogomet igra zbog gledatelja. Nije tako isprva bilo, a velikom većinom nije ni sad: na amaterskoj/grassroots razini igra se zbog igre, užitka i rekreacije, na elitnoj možda danas već pretežito zbog novca i industrije zabave. Ali na ovoj srednjoj, našoj, nogomet jedino ima smisla ako se uz njega imaš s kime poistovjetiti, tugovati i veseliti se.

Ona radost, euforija i – prije svega – ponos viđeni sinoć na Poljudu... To je smisao.

A Hajduk je, kao pojam i kao ideja, uspio preživjeti i nadjačati sva, pa i današnja vremena i još uvijek biti nositelj tog smisla. Zato se prema njemu trebamo odnositi kao prema društvenom fenomenu i odnositi s dužnim poštovanjem – pogotovo danas kad se nalazi u osjetljivom i teškom, ali lijepom razdoblju u kojem ponovno otkriva svoje korijene i postavlja temelje održivog razvoja za budućnost. Kamo sreće da isto ili slično bude i s drugim klubovima.

Pametan je čovjek bio H. D. Thoreau, spomenut na početku teksta. U SAD-u 19. stoljeća borio se ukidanje ropstva, pisao o ekologiji i građanskom neposluhu, a sva sila njegovih citata korespondira s bilo kojom sferom današnjeg društva. Pa tako i s nogometom – ili s Hajdukom, ako hoćete.

Na jednom od njih pozavidio bi mu i Mišo Kovač ili Vinko Coce. Kaže: 'Za ljubav nema drugog lijeka osim voljeti još više'. Ili, u splitskoj verziji: 'Što ga više lome, to ga volim jače!'.

Pokazano i dokazano sinoć na Poljudu.