Slaven Belupo je krajem jesenske polusezone, ponajviše zahvaljujući treneru Mariju Kovačeviću, ušao u pozitivan niz rezultata te se, uz Lokomotivu i Varaždin, istaknuo kao kandidat za poziciju u gornjem dijelu tablice u nastavku sezone. Trener Farmaceuta savršeno je uglazbio koprivničku družinu krajem 2024. godine te su u posljednjih 10 jesenskih kola upisali četiri pobjede, četiri remija i samo dva poraza (Rijeka, Hajduk), a na Poljud su u prvom proljetnom kolu istrčali u ofenzivnoj formaciji 4-3-3 s namjerom osvajanja novih bodova.

U prvom poluvremenu Hajduk se dugo tražio uz inicijativu u posjedu i poteškoćama u prijenosu težišta igre sa svoje na gostujuću polovicu, ali ga je završio u puno boljem ritmu od Koprivničana, s nekoliko izrazito dobrih akcija i šansi, a posebno su raspoloženi bili Rakitić i Diallo jer su u nekoliko navrata individualnim akcijama, potezima, prodorima i proigravanjima stavljali na kušnju obranu gostiju. Problem Hajduka najviše se vidi na zadnjoj trećini terena, gdje (pre)često igrači Bijelih donose brzoplete i loš(ij)e odluke (Biuk, Bamba, Kalik), pa u utakmici s manjim brojem šansi propuštene (polu)prilike odnose vrijedne bodove u borbi za naslov prvaka.

Gattuso i dalje forsira otvaranje igre preko stopera i bekova, a za (uspješne) izlaske iz protivničkog presinga ponajviše su zaslužni Rakitić (više) i Krovinović (manje). I dok prvi igra na rutinu i iskustvo, traži progresivna i okomita dodavanja naprijed kako bi prebacio težište igre na gostujuću polovicu i/ili zadnju trećinu terena, potonji često igra previše na sigurno i usporava ritam jednostavnim dodavanjima u širinu. Naime u trenutku u kojem su krila Hajduka u situaciji jedan na jedan s protivničkim bekovima, potrebno im je odigrati brzi pas (okomito u noge ili u dubinu) te omogućiti stvaranje viška na boku jer u zatvorenim i tvrdim utakmicama (kao što je bila i ova) potrebno je individualnom kvalitetom stvoriti opasne situacije po gol suparnika.

Hajduku upravo na tim pozicijama najviše fali konkurentnosti i konkretnosti jer krilni igrači po polusezoni moraju isporučiti učinak od barem šest do osam golova i-ili asistencija kombinirano. Najbolji igrač Bijelih, Marko Livaja, u takvim bi okolnostima mogao pružiti izdašnije brojke od ovih koje sada ima jer klasa koju desetka Hajduka ima (i) bez pomoći krila zapravo znači da bi najbolji igrač lige (tri puta u posljednje četiri sezone) imao puno veći konto golova i asistencija u svom zbroju kada bi bio okružen ambicioznijim igračima u ugrožavanju protivničkih vrata.

U drugom poluvremenu Hajduk je nošen Poljudom krenuo po sva tri boda i generalno je Belupu dozvolio malo toga, osim nešto bjegova i približavanja golu Lučića. Problemi koji se pojavljuju u igri Hajduka, a nisu novi, jest da, prvo, unatoč svim automatizmima koje je Gattuso donio, momčad ima manjak individualne kvalitete na određenim pozicijama, a drugo, nema dovoljno široku klupu da bi promijenila tijek zbivanja na terenu. Posebno se to očituje (i) u planu igre, jer kada treba jurnuti po tri boda, talijanski je trener uglavnom prisiljen mijenjati 'čovjeka za čovjeka', što znači zadržati istu formaciju te traženjem nove energije i svježine na istim pozicijama (s malo drugačijim profilom igrača) pokušati iznenaditi protivnika.

Činjenica je da bi dolazak Mlakara (ili drugog napadača sličnog profila) omogućio Gattusu igru s dva napadača, što nosi i pregršt mogućnosti u raspoređivanju veznih i ofenzivnih igrača (klasičnih 4-4-2, 4-4-2 u rombu, 4-3-1-2), što može biti prednost zbog (trenutačnog) manjka raspoloženih krilnih igrača. Koliko se to može promijeniti dolaskom Šege, Rusina i (vjerojatno) Mlakara, ostaje nam vidjeti u nastavku sezone jer je ovako Hajduk prosuo dva vrijedna boda u borbi za titulu.

Belupo je uspješno izdržao sve napade domaćina, a izuzev nekoliko prilika Livaje i poništenog gola Biuka, ovakva je igra nedovoljna za vraćanje titule prvaka u Split.