Teško je reći je li prije bila kokoš ili jaje – odnosno, je li takav diskurs krenuo od samih nogometaša ili od medija pa su ga nogometaši prihvatili. Možda je ipak vjerojatnije ovo drugo – jer sjetimo se, na primjer, kako su igrači nekoć redovito zazivali 'božicu Fortunu' nakon što su im je novinari godinama stavljali u usta. Danas se u izvještaju s gotovo svake utakmice tvrdi da je netko nekoga 'uništio', 'srušio', 'pregazio' ili 'bacio na koljena' (a nerijetko je iza takvog naslova rezultat 1-0...) – samo je pitanje vremena kad će i igrači i treneri prihvatiti takvu apsolutnu retoriku masovnog uništenja. Uostalom, svjedoci smo toga koliko je u nas 'ratni' sentiment i mentalitet još uvijek popularan, iako je rat službeno završio još prije 18 godina.

Zanimljivo je kako su svi poslije utakmice prenijeli Šimunićevu izjavu kako je Hajduk 'više želio pobjedu', ali nisu onaj njen prvi, slučajno ili namjerno humoristično sročen: 'Hajduk je zabio dva gola, a to ti nekad može bit razlika u nogometu.'

Hajduk nije pobijedio srcem, dišpetom ili snagom volje. Pobijedio je zato što je bio bolji.

To je realnost i za jedan i za drugi klub. I bilo bi im korisno da prihvate tu jednostavnu istinu umjesto da se zanose nekim new age iluzijama koje se u pravilu rasplinjavaju u susretima s prvim ozbiljnijim europskim suparnicima.

Kako to da je maksimirski 'kraljević' – koji ima daleko bolje uvjete, renomiranije igrače i premije od čije visine bi nam se svima 'povraćalo' kad bismo ih znali – posrnuo u gostima kod poljudskog 'prosjaka'? Naravno, Dinamo se može vaditi na objektivne i subjektivne razloge zašto nije mogao pokazati svoje pravo lice u Splitu – primjerice, da je novi trener Ivanković odradio samo dva treninga s momčadi, kao i na to da je katastrofalno stanje travnjaka kočilo njegovu 'tehničku' igru. Osim toga, prilično izjednačena utakmica lako se mogla okrenuti na stranu modrih, samo da su uspjeli prvi postići gol...

Mogla je, ali nije. Mogli su, ali nisu. Te su priče otprilike u domeni one narodne koja kaže: 'da je babi neka stvar (ona na koju naši nogometni dužnosnici 'nabijaju' neistomišljenike), onda ne bila baba, nego djed'. Unatoč svim klasnim razlikama (klasnim u ekonomskom i u kvalitativnom smislu), na Poljudu smo sinoć gledali ogled dvaju po svemu ravnopravnih suparnika.

Posao trenera je taj da pripremi momčad i nađe taktiku kojom će izvući optimum iz svojih igrača i cijele momčadi. Ako prihvatimo zdravorazumsko mišljenje da je Dinamo znatno jači od Hajduka, onda je činjenica i da je Igor Tudor to uspio znatno bolje od Branka Ivankovića. I inače, gledajući prvi krug natjecanja u MAXtv Prvoj ligi (dosadašnjih devet kola u Ligi 10), Hajdukov trener to uspijeva bolje od Dinamovih. Razlika je samo jedan bod, s time da su bijeli zabili gol više i primili gol manje od plavih; imali su vrlo blijedih izdanja, ali i vrlo dobrih; budući da na rosteru imaju svega nekoliko igrača stvarne kvalitete, svaki izostanak bio je jako bolan.

Ali kad na raspolaganju ima gotovo sve igrače, plus pojačanja, onda može pobijediti ('srušiti', ako vam je tako draže ili ako ste već navikli) bilo kojeg domaćeg suparnika. O tome koliko je Hajdukov roster (bio) nategnut i slabašan možda najbolje govori podatak da je nakon dolaska Iluridzea, Bukve i Malokua te povratka Kouassija poslije ozljede Tonći Mujan vraćen među juniore – Mujan, koji je igrao u svim dosadašnjim Hajdukovim utakmicama ove sezone...

Splićani imaju trenera koji je hrabar i zna što radi. Kod njega igraju samo oni za koje procijeni da su u tom trenutku najspremniji. Tudor je u prvu postavu protiv Dinama gurnuo oba inozemna debitanta (Iluridzea i Bukvu), a na klupi ostavio 'heroje' Anđelkovića i Andrijaševića. Za prvog je obrazloženje bilo da nije još dovoljno oporavljen, a za drugog da nije u pravoj formi – za veznjaka koji je zabio četiri puta u šest ligaških nastupa i koji je već igrao za reprezentaciju... Također je za ovu utakmicu odustao od visokog presinga koji mu je donosio rezultate pa čak i od rasporeda 4-3-3 – Hajduk jest imao trojicu napadača u sastavu, ali je formacija znatno više izgledala kao 4-2-3-1 ili 4-1-4-1. Tudor je znao da će na njega u slučaju neuspjeha biti osuto drvlje i kamenje zbog svih ovih kontroverznih odluka, ali bio je ustrajan i treba mu na tome čestitati.

S rasporedom identičnim Dinamovom, Hajdukov je trener stvorio gužvu u sredini i uvelike otežao prijenos lopte na zaista lošem terenu. Već nakon nekoliko minuta bilo je jasno da Dinamova najbolja šansa leži u stvaranju prednosti na krilima kroz individualnu kvalitetu Soudanija i Fernandesa. Međutim, Jozinović je dosta dobro uspio zakočiti prvoga, a Mikanović je odigrao defenzivno daleko najzreliju utakmicu u Hajdukovom dresu i pokazao da zaista posjeduje potencijal za pravog desnog braniča.

Splićani su pobijedili pogocima iz dvaju kornera – što je, vrlo očito, bilo detektirano kao Dinamova ozbiljna slabost i uvježbano. Bilo je zanimljivo vidjeti i kako su se nakon oba gola 'raspištoljili' i, vjerojatno instinktivno i povučeni Torcidom, krenuli jurcati u svoju ofenzivnu igru, prepoznatljivu iz nastupa protiv slabijih suparnika – time su otvarali znatno više prostora Dinamu koji je tada imao svoje najizglednije situacije, ali nijedno od tih nadiranja nije trajalo dulje od 5-10 minuta prije nego što su se bijeli smirili, a ravnoteža na terenu bila opet uspostavljena. Suzdržana igra koju smo gledali nije bila nimalo lijepa, ali je bila rezonska i učinkovita. Hajduk je pokazao da može, očekivanja će sada narasti...

Ova je utakmica bila i velika pobjeda Hajdukove kadrovske politike. Oba pojačanja, Gruzijac i austrijski Bosanac, bila su vrlo istaknuta; Mikanović, potpuno anoniman na početku sezone, napravio je ogroman posao; oba gola zabio je klinac koji je samo tjedan dana ranije imao milijunsku ponudu od Catanije, ali nije htio otići. No nakon ove utakmice, a pogotovo ako nastavi s dobrim igrama, Pašalić će se moći prodati za puno veći novac i u puno veći klub – mnogi ga već dugo prate i imali su svoje izaslanike na poljudskim tribinama.

A Dinamo? Prije svega, ova je utakmica dodatno razotkrila propuh u obrani, golmanove nedostatke, poteškoće u građenju napada kroz sredinu. Ako su igrači kalibra Mikanovića i Jozinovića mogli zaustaviti Dinamove udarne igle Fernandesa i Soudanija, što će tek biti u Europi?

Sve što je vidio na Poljudu kod navijača modrih može izazvati ozbiljne glavobolje. Dinamo bi po svemu trebao biti jači od Čornomoreca – ali skori gosti u Maksimiru nisu nimalo bezazleni. Drugi su u ukrajinskom prvenstvu, s jednakim brojem bodova kao i prvi Metalist; bolji i od Šahtara i od kijevskog Dinama. Od prvog su u gostima izgubili jedva 1-0, drugog su također u gostima dobili 2-1. U Europi su imali problema s nekom smiješnom albanskom momčadi, ali su prije toga rutinski dobili Zvezdu. Imaju istog trenera već tri godine.

U svakom slučaju, nisu slabiji od Hajduka... Hoće li biti dovoljno protiv njih pokazati karakter i željeti pobjedu više nego na Poljudu?