Treba razumjeti nekoliko stvari. Za početak, priča iz Intera kako je vrlo teško igrati na travnjaku samo dva dana nakon utakmice kupa vrlo je vjerojatno istina. Jednako tako, riješiti tako mali problem premještanjem kup utakmice za nekoliko mjeseci pandan je tome da si zapalite kuću zato jer imate primjerice problema s miševima. Pa će požar tako riješiti i taj problem. Logika nalaže kako se ili utakmica kupa trebala prebaciti sa srijede na utorak (što ipak ne bi bilo pošteno prema Dinamu koji je prethodno igrao u nedjelju) ili se njihov termin odigravanja prvenstvene utakmice trebao prebaciti s petka na neki drugi dan, što bi moralo biti relativno jednostavno. Bilo kako bilo, ovo se sve znalo i puno ranije te se moglo naći neko puno bolje rješenje, napisao je Losoviu na portalu Tribina.hr

A rješenje kojim se cijela utakmica, koja dolazi u nekom potpuno normalno intervalu igranja lige vikendom, a kupa preko tjedna, mora odgoditi zbog ničega što bi spadalo u domenu ‘nepredviđeno’ jednostavno djeluje kao nešto što si natjecateljsko tijelo ne bi smjelo dopustiti. Jer satnica nekog natjecanja i termini odigravanja nisu tu samo arbitrarno nego su posloženi valjda po nekom redu, a ako tome nije tako onda se komotno može samo ždrijebati parove, a samim klubovima dati na volju da odrede datum koji bi im najviše odgovorao, pa taman bio i veljača ili možda i ožujak. Dakako, to bi bio potpuni cirkus, kao što je i ova odgoda. Kada bi se satnica slagala i odgađala zbog problema koje je Inter spomenuo, nikad se niti jedna utakmica ne bi valjda niti odgirala.

S te strane, treba imati razumijevanja prema Hajduku i njihovom konkretnom istupu. Jer kako stvari stoje, doista ne postoji niti jedan pravi razlog zbog kojeg i jedni i drugi ne bi trebali igrati kup utakmicu tijekom tjedna, a Dinamo je dodatnim danima odmora doista dobio prednost koju nije trebao. Na takve stvari treba reagirati, jer se odluke donose previše arbitrarno i doista vlada dojam kako postoje klubovi koje se stalno favorizira. Cijela priča o Vlajčeviću i posuđivanja novaca ne zaslužuje dodatni komentar, koliko je odbojna (ovo je ujedno i najblaža riječ koja se mogla upotrijebiti), toliko je već i beskonačno puta ispričana, kao i ona o Lokomotivi. Pitanje je samo - je li se sada isplatilo ispričati je opet?

Komentar koji je Dinamo uputio u najmanju ruku uvredljiv, osim jednog dijela, a to je posljednji dio u kojem se pitaju - zašto Hajduku nitko ne želi ići na ruku? U svojem križarskom ratu Hajduk doista često nije birao kolateralne žrtve, pa su izgradili imidž koji su sami potencirali i koji ih košta dobrih odnosa sa drugim klubovima (pri tom, tu je i Dinamo za dosta toga zaslužan). To je zapravo i srž problema ovakvih Hajdukovih reakcija, kako prema vanjskim tako i prema unutarnjim odnosima.

Na nepravdu treba upozoravati. Na neregularnosti treba ukazivati. O korupciji i kriminalu treba govoriti, po mogućnosti javno. Po mogućnosti i često. Pritom, u Hajduku ipak trebaju imati na pameti da su oni prije svega sportski kolektiv. Koliko god oni bili i socijalni pokret, koliko god se oni okrenuli više prema svojoj aktivističkoj i društvenoj ulozi, toliko je napravljena i jedna pogreška - ljudi koji podržavaju Hajduk počeli su se poistovjećivati s neuspjehom. Ovih se dana to najbolje vidi u komentarima koji postaju sve češći, a imaju istu mantru; radije imamo patnju i sušu što se tiče trofeja, nego jednu titulu koja ništa ne znači.

Takav stav neodoljivo podsjećna na nešto što bi se nazvalo ‘obrnutim kršćanstvom’. Jer forma se čini doista ista, kao i obećanje jednom kada ga se obrne. U kršćanstvu, barem tradicionalno govoreći, vaša patnja, čemer, jad i siromaštvo legitimiraju se moralnom superiornošću, a kao nagrada slijedi život vječni, iliti iznimno svijetla budućnost koja slijedi poslije smrti. Kod Hajduka, također je na snazi patnja, čemer i jad koji daje moralnu superiornost, ali kao nagrada se ne spominje svijetla budućnost, nego veličanstvena prošlost, koja se za mnoge dogodila i prije rođenja. Lijepo je kada klub ima veliku prošlost i neke trenutke (pogotovo tijekom II svjetskog rata) na koje može biti ponosan, ali iznimno je opasno kada postane poprilično jasna da je prošlost već neko vrijeme daleko veća od sadašnjosti, a gotovo sigurno i budućnosti.

U tom kontekstu, Hajduku je možda potrebna drugačija taktika, ako već ne i kompletna strategija. Jer velika budućnost se može imati samo ako se na prvo mjesto, ali doista na prvo mjesto postavi kultura pobjeđivanja. A ona je trenutačno vrlo daleko. U Hajduku su uspjeli u tome da su ponovo važan društveni pokret koji okuplja one spremne na otpor. No, sljedeći će korak biti daleko teži i vrlo će brzo shvatiti kako je on potpuno neovisan od prilika u hrvatskom nogometu (koliko god se sada činilo da je to isključiva prepreka). A taj korak će morati biti pretvoriti jedan društveni pokret u nogometni klub koji se prije svega natječe kako bi pobjedio i u kojem su baš trofeji pobjede i glad da se nadjača protivnika prva, a možda neko vrijeme treba biti i jedina stvar.

Jer bez toga, bez želje da se navijačima prije svega ponudi uživanje u slavi i trofejima cijela priča o velikom klubu ostat će obećanje koje počiva na velikoj buci i slavnoj prošlosti, a to je priča koja će doći na ozbiljnu kušnju jednom kada se Mamića pokopa, što će se po svemu sudeći dogoditi vrlo brzo. U trenutačnoj situaciji, Hajduk se čini jednako nespreman za taj događaj koliko se čini i da je Dinamo.