U srijedu, 19. ožujka, u 92. godini života preminuo je Bogdan Kragić, najstariji nogometaš Hajduka, posljednji igrač iz trofejne generacije pedesetih godina prošlog stoljeća.
Pripadao je velikoj generaciji Hajduka pedesetih godina prošlog stoljeća koja je harala nogometom bivše države.Hajduk se od njega oprostio tekstom na službenoj stranici. Tekst prenosimo u cijelosti:
vezane vijesti
'
Bogdan Kragić, rođen je u Splitu 14. siječnja 1934. godine. Otac mu Stipe splitski težak, igrao je u splitskog Anarha, a Bogo kako su ga zvali prijatelji u djetinjstvu nije pokazivao veliku volju za igrati nogomet. Imao je 16 godina kada je za svoju Realku igrao na Starom placu protiv Tehničke škole, a onda se priča nastavlja kao kod većine igrača Hajduka iz onih godina. Utakmicu je gledao a tko drugi, nego barba Luka Kaliterna. I kada su se igrači nakon utakmice išli presvući, barba Luka mu je prišao riječima: Mali, čiji si ti? Bogdan mu je rekao da mu je prezime Kragić, da je iz Kragića ulice, na što ga je šjor Luka upitao: A što ti je Stipe Kragić, šta je igra u Splita? Kada mu je Bogdan odgovorio da mu je otac, barba Luka je odgovorio: Aha, zato ti ovako dobro igraš!
Treba reći da je Bogdanov otac Stipe odigrao i jednu utakmicu za Hajduk.
Sutradan je morao doći na trening i tako je sve počelo. Imao je već 16 godina.
I odmah je upao u tada vrlo dobru juniorsku momčad. Uklopio se postao i jedan od predvodnika. Bio je dio juniorske momčadi koja je 1952. godine pod vodstvom Luke Kaliterne osvojila prvo prvenstvo Jugoslavije, koju su uz njega sačinjavali Jole Vidošević, Meštanek, Stipe Jukić, Leo Dadić, Mile Petković...
Kao kapetan navedene momčadi osvojio je je i prvi međunarodni turnir Kvarneska rivijera 1953., a iste godine nastupao je s juniorima Hajduka na poznatom turniru u Viareggu u Italiji.
Za prvu momčad Hajduka u službenom nastupu debitirao je 8. ožujka 1953. u Splitu kada je Hajduk poražen od beogradskog BSK-a sa 2:0. Bilo je to u vrijeme kada je prva momčad bila na turneji u Južnoj Americi, pa su dobili odobrenje od vlasti za produžetak turneje što Nogometni savez Jugoslavije nije uvažio, pa su dvije utakmice igrali juniori pojačani sa nekoliko veterana, jedna od tih je i spomenuta protiv BSK-a.
Bogdan Kragić za Hajduk je igrao od 1953. do 1962. godine, za koji je odigrao 151 utakmicu i postigao 23 zgoditka. Bio je dio velike momčadi Hajduka koja je 1955. osvojila prvenstvo Jugoslavije. Osvojio je titulu zajedno sa Franom Matošićem, Vukasom, Bearom, znao je Bogdan reći da je i san previše je.
Nakon odlaska iz Hajduka Bogdan je dvije godine igrao pod Turskom kulom, gdje je nosio dres RNK Split, a potom je 12 godina proveo u Austriji, gdje je 10 godina igrao za momčad Atus Wolfsberg, a potom dvije godine bio trener.
U momčadi Hajduka igrao je više mjesta. Bio je centarfor, desni half, desno krilo centarhalf, a prema vlastitom priznanju najviše je volio igrati centarfora i centarhalfa, ipak malo više centarhalfa.
Uzori su mu bili, a tko drugi, nego veliki Frane Matošić i Bajdo Vukas. Znao je Bogdan reći Bajdo je najveći igrač, a Frane najveći golgeter i najveći autoritet.
Kada bi se postavilo pitanje trenera Kragić bi govorio: Barba Luka je bio najveći trener ne samo u Hajduka nego i na ovim prostorima. Dok je god baluna sve njegove riči bit će zakon. Kako se ono reče, bio je vizionar.
Bernard Vukas za koga Bogdan kaže da je bio najveći hrvatski nogometaš u povijesti bio mu je i najbolji prijatelj. Kao rijetko tko volio je Bajdo sve splitsko, pismu, briškulu..
Dok je nosio dres Hajduka uz Vukasa najbolji je bio sa Davorom Grčićem, Gezom Šenauerom i Antom Žanetićem. Volila ga je publika.
U Hajduka se pojavljivao redovito kada bi ga se pozvalo na protokolarna događanja, ali jednu stvar nikada nije preskakao kada se govorilo o balunu. Govorio je barba Luka mu je na prvom treningu rekao da se balun igra glavom, a ne nogom. To je zapamtija za cijeli život. Nikada Bogdan nije igrao na snagu, brzinu, nije bio cipadur. Sve je u igri činija na pamet, tehniku, imao je odličan pregled igre, u nogometu je bolio eleganciju...
Bogdan Kragić, imao je čast koja je rezervirana samo za odabrane. Osvojio je titulu prvaka 1955., i to u momčadi zajedno sa Franom, Bajdom i Bearom. Kud ćeš veće časti.
Poštujući želju pokojnika i obitelji sahranjen je u krugu najuže obitelji!', stoji u tekstu.
