Simon Kuper spada u sam svjetski vrh nogometnih kolumnista, pisaca i analitičara. Trenutačno je suradnik nekoliko vodećih svjetskih medija te kolumnist Financial Timesa. Nedavno je s dugogodišnjim suradnikom Stefanom Szymanskim te Benom Lyttletonom, jednim od najuglednijih britanskih nogometnih novinara, osnovao agenciju Soccernomics, koja se bavi analizom podataka te poslovnim savjetovanjem nogometnih klubova i nacionalnih saveza. Njihova ekspertiza već je korištena u Ligi prvaka i na Svjetskom prvenstvu...

U opuštenom razgovoru Kuper nam je odgovorio na neka od pitanja postavljenih preko Tribina.hr ili inicijativom naših novinara. Intervju donosimo u dva dijela – prvi se mahom odnosi na hrvatske, a drugi na globalne prilike...

Možete li nam ukratko predstaviti što konkretno radi agencija Soccernomics?
Najjednostavnije rečeno, bavimo se analizom poslovanja u nogometu i savjetovanjem, a popis konkretnih usluga koje nudimo dosta je šarolik. Primjerice klubovima možemo pomoći da uštede ili zarade više novca na transferima, marketingu i svakodnevnom poslovanju, kao i da pronađu dugoročnu stratešku viziju ili samo bolje razumiju svoje navijače; možemo za njih analizirati kakvo i koje pojačanje ili trener im je potreban te koji igrači na terenu postižu više ili manje nego što je uvriježena percepcija. Nudimo stratešku podršku prilikom lansiranja bilo kakvog proizvoda ili kampanje vezane uz nogomet. Također, nogometnim savezima možemo pomoći pri odlukama kao što su isplati li im se kandidirati za organizaciju nekog međunarodnog natjecanja, trebaju li graditi nacionalni stadion ili nogometni centar i tako dalje.

Hrvatski nogomet nije vam nepoznanica – još ste 1994. u svojoj prvoj knjizi 'Football Against the Enemy' pisali, između ostaloga, o Dinamu. Jeste li upućeni u aktualno stanje u klubu?
Recimo da sam površno pratio što se zbivalo zadnjih godina, a malo sam se pobliže upoznao s razvojem situacije kad smo dogovarali ovaj razgovor. Dinamo je izuzetno rezultatski uspješan, jer redovito osvaja domaće trofeje i sudjeluje u europskim natjecanjima, iako je možda mogao ostvariti više na tom planu. Na tržištu transfera bio je odličan, barem kada je u pitanju prodaja igrača, dok je pri kupovini bio znatno manje uspješan. Međutim anomalija koja se primjećuje već na prvi pogled nevjerojatno je mali broj gledatelja.

Znači, identificirali ste neke probleme. Bi li agencija Soccernomics mogla ponuditi Dinamu kratkoročnu pomoć u njihovom rješavanju?
Naravno, ako bi ta pomoć uključivala savjetovanje u izboru trenera, pojačanja ili učinkovitosti poslovanja. Međutim za problem s gledateljima bila bi potrebna dubinska analiza te uvid u uzroke i dugoročnu viziju kluba, što bi sigurno trajalo nekoliko mjeseci i o čemu iz ove pozicije i s ovim znanjem ne mogu puno reći. Ipak, čini mi se da je jedan od uzroka prevelika Dinamova dominacija na domaćem planu, osobito ako je klub i u financijskom smislu puno ispred konkurenata. Kad je tako, onda ljudi postanu naviknuti na pobjede i uzimaju ih zdravo za gotovo, pa samo pobjeđivati više nije dovoljno. Koliko znam, klub ima puno navijača, ali vidljivo je da taj kapital ne koristi dobro. Puno sam puta pisao o tome da nogometni klubovi nisu običan biznis, jer prije svega ovise o svojim navijačima. Njih ne zanima toliko financijska stabilnost niti se mogu oduševljavati zaradom od transfera, oni od nogometa žele nešto više: uzbuđenje, atrakciju, zabavu, poistovjećivanje... Očito je da barem nešto od toga ovom Dinamu nedostaje, a vi sigurno bolje od mene znate što i zašto.

Bi li klubovi poput Dinama i Hajduka, koji imaju bogatu tradiciju i relativno značajan tržišni potencijal, profitirali od stvaranja neke vrste nadnacionalne regionalne lige?
To je pitanje koje se vrlo često ponavlja u raznim dijelovima Europe. Načelno sam protiv regionalnih liga i ne mislim da će u budućnosti postati realnost, jer smatram da je tradicija jača od tržišne logike – barem u zemljama kao što su Nizozemska ili Portugal. Međutim za zemlje bivše Jugoslavije, pa i neke druge manje zemlje u kojima se tradicionalno jaki i važni klubovi natječu na premalom tržištu i u nejakoj konkurenciji, to bi vjerojatno bilo izvanredno rješenje. Klubovima kao što su Dinamo i Hajduk jača konkurencija može donijeti samo dobre stvari.

U svojoj najpoznatijoj knjizi, 'Soccernomics', iznijeli ste statističke izračune po kojima su Hrvati svjetski prvaci po postotku gledanosti televizijskih prijenosa svjetskih i europskih prvenstava u odnosu na stanovništvo zemlje. Je li vas taj podatak iznenadio i zašto je, po vašem mišljenju, tomu tako?
Mnogi podaci do kojih smo došli u radu na knjizi bili su iznenađujući, pa i šokantni. Ovaj samo govori u prilog tome da je Hrvatska, iako malo, vrlo zanimljivo i velikim dijelom neiskorišteno nogometno tržište – neiskorišteno, jer se podatak odnosi samo na televizijsku gledanost. Premda je domoljubni zanos nakon ostvarivanja nezavisnosti sigurno igrao važnu ulogu u svemu, smatram da je hrvatska 'pobjeda' u ovoj kategoriji ponajviše odraz toga što ste zadnjih godina zaista imali odlične momčadi – i ne samo u nogometu.

I druge zemlje proizašle iz raspada bivše Jugoslavije rezultatima premašuju očekivanja u odnosu na tri temeljna Soccernomicsova faktora. Mogu li se one promatrati po istim kriterijima kao, primjerice, Danska ili Irska, odnosno izvan konteksta činjenice da su prije dvadesetak godina bile dijelom zajednice s većom populacijom i iskustvom?
To je svakako imalo velikog utjecaja na njihove rezultate, zbog toga i smatram da bi neka vrsta regionalne lige na ovim prostorima itekako imala smisla. Te su reprezentacije u naslijeđe dobile iskustvo koje je zajednički stečeno. Za razliku od drugih socijalističkih zemalja, u Jugoslaviji su igrači mogli prelaziti u inozemne klubove, iako tek u kasnijoj dobi; jugoslavenski treneri su također igrali značajne uloge u europskim klubovima. Sve to je oblikovalo faktor koji u Soccernomicsu zovemo 'iskustvo' i koji se barem dijelom prenio na generacije koje su uslijedile.

Međutim jugoslavenska se reprezentacija često uvrštava među one koje su na međunarodnoj sceni postigle manje od očekivanja. Slažete li se s takvom ocjenom?
Nimalo. Jugoslavija je bila ne baš bogata zemlja s 20 i nešto milijuna stanovnika i njeni su rezultati u nogometnim natjecanjima bili u najmanju ruku u skladu s očekivanjima – ako ne i bolji od toga. Druga je stvar što mislimo da se moglo postići više kad pogledamo sve te talente koji su iz nje proizašli i koji su mogli zajednički napraviti više, ali talent se ne pretače uvijek u rezultat.

U drugom dijelu intervjua sa Simonom Kuperom čitajte o globalnim temama: kako će izgledati nogometna karta svijeta u budućnosti; hoće li doći do osnivanja europske klupske superlige; koliko je izvediva neka vrsta ograničenja potrošnje ili 'salary capa', koje lige će napredovati, koje nazadovati i zašto...