Ovim slabim rezultatima naše momčadi su pokazale da pripadamo najnižoj skupini europskih država prema kvaliteti nogometa koji se u njima igra (tu spadaju Cipar, Malta, Luxemburg, Gruzija, Moldavija...).

Ako ovim lošim rezultatima pridodamo i neuspjeh Dinama (utakmica je odigrana 4. kolovoza) protiv Red Bull Salzburga (0:2) i njegovo ispadanje iz kvalifikacija za Ligu prvaka, onda se dobiva potpuno 'crna' slika o hrvatskom nogometu.

Boljim poznavateljima stanja i zbivanja u hrvatskom nogometu nisu trebali ovi zadnji loši rezultati da bi se uvjerili da stvari idu u lošem smjeru. Međutim, ono što iznenađuje jest nepremnost bilo koga politički relevantnoga u hrvatskom društvu da upozori, pa i spriječi, vodeće ljude u hrvatskim nogometnim klubovima (prije svega u Dinamu, Hajduku, Rijeci...) da već pet-šest godina prakticiraju 'nogometnu politiku' koja je nužno dovela do tako katastrofalnog stanja u hrvatskom nogometu. Riječ je o politici koja preferira parcijalne interese menadžera, od kojih su neki istovremeno i članovi uprava nogometnih klubova, na račun sportskih uspjeha tih klubova. Nikako drukčije se ne može shvatiti ponašanje Zdravka Mamića, izvršnog direktora Dinama, u zadnjih pet godina, nego na taj način.

Ako je doista njegov glavni sportski cilj bio što bolji uspjeh Dinama u Ligi prvaka, onda je trebalo nekolicinu najboljih igrača koje je Dinamo imao (Ćorluka, Modrić, Kranjčar, Vukojević, Eduardo da Silva...) zadržati nekoliko godina i nema sumnje da bi Dinamo s tim igračima imao realne šanse doći među 32 ili čak 16 najboljih nogometnih momčadi u Europi. Međutim, Mamić se opredijelio za postepenu unosnu prodaju tih najboljih igrača i hvalio se da je Dinamu osigurao mnogo novca. Pritom nije rekao koliko je tog novca osigurao za sebe i svog sina, jer su u nekima od tih igračkih transakcija bili menadžeri.

Nadoknađujući naše mlade vrsne igrače s daleko lošijim igračima iz inozemstva, Mamić nije mogao ostvariti sportski cilj o kojemu stalno zbori – ulazak Dinama u završnicu Lige prvaka. Dakle, već pet godina Mamić naprosto laže hrvatsku nogometnu javnost, ali i članove Skupštine i Upravnog odbora Dinama. I umjesto da već davno bude smijenjen i javno prokazan kao lažac, oni mu, čini se, i dalje vjeruju i podupiru ga na funkciji izvršnog direktora. Nije li ovo samo jedan od niza primjera u našem društvu, kako se nekim ljudima koji se nalaze na vrlo važnim društvenim i političkim funkcijama dopušta ponašanje i djelovanje koje je evidentno nedopustivo i blamirajuće?!!

Situacija u Hajduku nije bitno drukčija. Razlika je u tome što je Hajduk imao mnogo manje kvalitetnih mladih igrača za prodaju na međunarodnom nogometnom tržištu i što je postao 'pokusni kunić' za primjenu nedavno usvojenog Zakona o sportu kojim je predviđena privatizacija sportskih (nogometnih) klubova. Tvrdilo se da će privatizacija Hajduka dovesti do uspostave 'čistih računa' u njegovu poslovanju, a slijedom toga i do boljih sportskih rezultata. Privatizacija je, uz snažnu potporu visoke politike, gotovo provedena, ali se ona vremenski poklopila s izrazito lošim sportskim rezultatima Hajduka, što je izazvalo nervoznu reakciju dijela navijača i ostavku Uprave.

Naravno, može se tvrditi da je do krize došlo upravo zbog tog 'prijelaznog razdoblja' u kojemu se obavljao proces vlasničke transformacije te da se nakon završetka tog procesa može očekivati stabiliziranje situacije i sportski uspon Hajduka. To je, po mome mišljenju, optimističko viđenje stvari. Pesimistički pogled proizlazi iz dosadašnjeg ponašanja desetak hrvatskih poduzetnika koji su postali dioničari Hajduka (Andabak, Kerum, Miličić, Tomislav Mamić, Milavić). Neki od njih su se počeli izravno miješati u sportsku (stručnu) politiku kluba, namećući kupovinu nekih mladih igrača čak mimo mišljenja stručnih ljudi u klubu. To je zasigurno loš znak za buduće ponašanje dioničara Hajduka i dovoljan razlog da se posumnja u privatizaciju nogometnih klubova kao dostatan 'lijek' za otklanjanje niza slabosti u dosadašnjem funkcioniranju nogometnih, a i ostalih sportskih klubova.