Idealan, bajkovit uvod brzo bi doveo do sretnog završetka i glasi otprilike ovako: radikalna struja navijača shvatit će da je prirodno da ljudi navijaju i za druge klubove i tretirat će takve situacije kao prirodne. Obračuni će prestati, vladat će konsenzusom prihvaćen mir.

Druga opcija, u kojoj je dominantan razvoj radnje, sugerirat će da su državne službe na čelu s policijom i odvjetništvom dovoljno voljne i osposobljene, te će pronaći karijes u navijačkom zubu. Efikasno će ga ukloniti, nastaviti čistiti i održavati situaciju u okvirima normalnog.

A sada, natrag u stvarnost. Genetika, uvjeti odrastanja i socijalno-politička slika hrvatskog društva kompleksne su kategorije i veći dio najokorjelijih nasilnika teško će se promijeniti. Nije se promijenio niti u uređenoj Engleskoj, a u nogometnom smislu sve više buja i u uljuđenoj Švicarskoj. Kod njih je problem huliganizma neusporedivo teže prirode od onoga kojemu mi svjedočimo – bez obzira što na samim stadionima nema nasilja.

Prihvatimo li kao žalosnu činjenicu da će nasilnik uvijek činiti štetu, kao (privremeni) rasplet najefikasnijom se čini jednostavna, gotovo iskonska, metoda koju primjenjuju huligani u većem dijelu kako istočne, tako i zapadne Europe. Ako 50-ak ljudi okupljenih u istu navijačku skupinu osjeća gorljivu želju potući se s neistomišljenicima, obračun će dogovoriti na nekoj osami, na nenaseljenom području, i na toj livadi ispucati višak testosterona.

Naravno, i ovakvo je nasilje društveno neprihvatljivo – no lijek za njega svakako nije u policijskoj represiji, već u promjeni vrijednosnog sustava koji se nudi mladima. Ipak, takve tučnjave, u kojima se unaprijed dogovori broj sudionika i uvjeti obračuna, kao posljedicu donose ključan element – ozlijeđeni budu isključivo huligani. Tako se izbjegava stradavanje ljudi koji ne žele biti dio huliganskog miljea, tako neće stradati čovjek koji je u krivo vrijeme rekao 'kaj', 'ura', 'lega', ili 'šta da'. Nenasilni ljudi prestat će biti žrtve situacije.

Na taj način broj huligana uskoro bi se sveo na zanemarivu brojku. Prema postojećem konceptu za sudjelovanje u navijačkim obračunima čovjek najčešće uopće ne mora biti hrabar. Omjeri protivnika često su u velikom neskladu, rijetko dolazi do borbe 'prsa o prsa', a u najvećem broju slučajeva pobjednici su naprosto – bolje naoružani. Strašno, i vodi opasno blizu ljudskim žrtvama! Srećom, ozlijeđeni navijač izvan je životne opasnosti, možemo samo zamisliti koliko bi njegova smrt povećala broj odmazdi, ponovno uglavnom u napadima u stilu hijena.

Možda jednom doživimo i vrijeme da navijači zajedno uz piće i ćevape dočekuju međusobne dvoboje na terenu, a do tada neka frustracije izbacuju tamo gdje nevini neće stradati.