Igor Tudor u puno je navrata izazivao opasnost. Često je postavljao dosta riskantnu taktiku i donosio odluke koje su se, barem na prvi pogled i barem jednom dijelu promatrača, činile nelogičnima; ponekad se činilo i da traži previše od svojih igrača, odnosno da njihove realne mogućnosti nisu na razini onoga što trener od njih zahtijeva. Moglo se i očekivati da će jednom zbog toga dobrano nastradati.

No u Hajdukovom slučaju 'vrč' nije igra ili taktika. Ono što se razbilo je samopouzdanje igrača.

Bijeli su pod Tudorovim vodstvom hrabro, žestoko i samouvjereno jurišali u svim dosadašnjim utakmicama. Puno su griješili, gubili koncentraciju i povremeno posustajali – što je sve normalno za momčad u kojoj je dosta novih i nedovoljno iskusnih igrača, koja je u izgradnji i još uvijek pokušava prihvatiti neke nove navike. No ono što od nje nismo vidjeli sve do jučer je potpuni raspad sistema.

Samo tri dana nakon prvenstvene utakmice u kojoj su na gostovanju kod najvećeg rivala izvukli 2-2 – i u kojoj su dvije trećine vremena bili u sasvim podređenom položaju, ali su znali iskoristiti suparničke slabosti – hajdukovci su praktično bez ispaljenog metka pali protiv Dinama. Izgledalo je kao da je na Maksimir istrčala posve druga momčad, neka koja mentalno uopće nije bila 'u utakmici'.

'Sve naše mane i sve njihove vrline došle su do izražaja', izjavio je trener poslije poraza 5-0. 'Oni su dobili svaki duel. dopustili smo im da rade šanse i kad smo bili agresivno gore, i kad smo se vratili u obranu. Bili su brži, bolji, jači, kvalitetniji, što su realizirali pogotcima.'

I zapravo se nema što puno više reći o taktici ili samim zbivanjima na terenu. Dinamo je baš u svim elementima igre deklasirao Hajduk i rezultat je potpuno pravedan odraz viđenog na terenu. No bez ikakve namjere da se imalo umanjuje njegov uspjeh, teško ga možemo pripisati nekakvim nadahnutim trenerskim rješenjima i bespredmetno je uopće raspravljati o tome je li Mamić nadmudrio Tudora.

Neki danas na sva usta hvale Dinamovog privremenog trenera i ostatak njegovog stručnog stožera, ali oni nisu napravili ništa strašno bitno drugačije nego u nedjelju. Istina, modri su pritisnuli Hajduk jače, odlučnije i bliže njegovom golu (pogotovo nakon što su već vodili 2-0), ali na to se najvećim dijelom može gledati kao na posljedicu činjenice da su bijeli nastupili u drugom rasporedu (4-2-3-1) – obrana je na terenu stajala drugačije i prostor se otvarao na drugim mjestima. Ne treba zaboraviti ni da se na mjesto desnog braniča umjesto Leke vratio Pinto, igrač neusporedivo drugačijih karakteristika.

Teško i da se Tudoru može nešto posebno zamjeriti u postavljanju igre, jer i on je na teren poslao sasvim logičan i očekivan sastav. Netko će sigurno reći da se Hajduk trebao postaviti zatvorenije, ali ovaj Hajduk tako ne igra – i, što je važnije, baš niti ne zna niti može igrati. Lako je moguće da bi s defenzivnijom igrom bilo isto, možda čak i gore. Ako išta, pristup jučer i jest bio zamjetno konzervativniji nego u prvenstvenoj utakmici, kad su korištena tri visoko postavljena stopera i vrlo ofenzivni bočni braniči.

Međutim, zakazala je prije svega psihološka priprema. Hajdukovci su radili neviđeno puno neisforsiranih grešaka u kretanju, pokrivanju, dodavanju, šutiranju... Naravno da je i to odgovornost trenera: vjerojatno je upravo u tom segmentu Tudor dosad napravio ponajviše s Hajdukom, jer cijele sezone gledamo momčad koja je unatoč vrlo realnim individualnim ograničenjima zadržavala pravi mentalitet, vraćala se iz kriza i nerijetko nadmašivala očekivanja. Igrao je Hajduk već više puta loše, pa i vrlo loše, ali još nijednom se nije ovako 'raspao'.

Upravo zato što Tudor puno traži od svojih igrača, bilo je za očekivati da će se to kad-tad dogoditi. Možda se moglo predvidjeti da će to biti baš na ovoj utakmici, da će određeno opuštanje uslijediti poslije prvenstvenog ogleda u kojem se Hajduk dosta dobro predstavio s obzirom na svoju realnu snagu u odnosu na Dinamo. Nisu bijeli jučer zakazali ni u borbenosti i fizikalijama, nego u koncentraciji koja im nužno mora biti na visokoj razini ako se žele oduprijeti jačem suparniku. Kad nije tako, onda će Dinamova superiorna kvaliteta na ovaj ili onaj način isplivati i presuditi.

Hajduk je ove sezone izgubio od Dile Gori (dvaput), od Istre i od Osijeka – redom neusporedivo lošijih momčadi od Dinama. Ali svaki je put to bilo minimalnim rezultatom i nijednom ni približno nije bio ovako rastavljen na 'proste faktore' kao jučer. Igrači su sada na bolan način naučili kako to izgleda kad mentalno nisu posve 'in'. To da je Dinamo jači znali su i ranije, kao i to da se realno ne mogu s njim boriti za naslov – jer to im i trener čitave sezone govori. No to ne znači da ne trebaju pokušati, utakmicu po utakmicu, dokle god ide. Barem kao zalog za budućnost.

Sad je ključno pitanje kako će momčad reagirati poslije ovakvog poraza. Koliko god težak i ponižavajući bio, on može donijeti i nešto pozitivno, a to hoće li ponajviše će opet ovisiti o Tudoru. Prve njegove izjave, još vruće glave nakon utakmice, svakako ohrabruju. 'To je nogomet, to je život', rekao je i dodao: 'Dignut ćemo se bez problema. Vidjet ćemo to već u ponedjeljak...' Vrijeme je za novi 'vrč' – ovaj stari je dao svoje.

Možda zvuči paradoksalno, ali i Dinamo je poslije ove katarze pred donekle sličnim izazovom i tek sada treba pokazati karakter, kako se to voli reći. Treba dokazati da 'povijesno' kantanje Hajduka nije bio samo izolirani incident nakon kojeg će se vratiti starim navikama, nego prekretnica u izgradnji boljeg, čvršćeg mentaliteta momčadi.

Zanimljivo, Dinamo je jučer uputio tek jedan udarac više na gol nego u nedjelju (16 naprema 15); Hajduk je u remiju 2-2 pucao 10 puta, a jučer samo triput – ako se ijedan od tih pokušaja uopće može okarakterizirati kao 'šut'. No kod domaćih je bilo drugačije ono što je prethodilo tim udarcima – umjesto toliko puta ranije viđenog soliranja i često nerezonskog 'šiljenja', ovaj su put (posebno poslije drugog gola) to zaista bile akcije, unisono kretanje, nesebične asistencije, osjećaj za suigrača... Dinamo je, možda prvi put ove sezone, zaista sličio momčadi.

Modri su od ljeta puno toga ostali dužni svojim pristašama, ali i sebi samima. Ne računajući kup oglede s nižerazrednima Suhopoljem i Zagorom, pet su komada uvalili jedino luksemburškoj Foli još sredinom srpnja – a i u toj su utakmici prvo poluvrijeme odigrali katastrofalno loše. Gubili su i bodove i dojam od znatno lošijih suparnika prečesto da bismo to mogli pripisati samo lošoj sreći. Od njihove europske avanture ostalo je još samo posljednje poglavlje, ali u MAXtv Prvoj ligi puno je suparnika koje bi, opet sasvim realno, morali moći ispratiti s 4-5-6 golova u mreži, bez obzira na bunker i parkiranje autobusa.

Ali to mogu samo ako igraju kao momčad – i to je ono što mora ponijeti kao pouku iz ove utakmice.