Sjećam se, ne tako davno, kupovina ulaznice bila je važna gotovo kao i odlazak na utakmicu. Trebalo je nagovoriti profesora da te pusti sa sata, moliti se da ne pljusne kiša i da se, nekim čudom, otvori više od jedne blagajne ispred tisuća nestrpljivih navijača
Prije gostovanja Jugoslavije na Maksimiru 1999. okupljeni su doživjeli iskustvo koje će im se teško u životu ponoviti. Počelo je kao piknik ispred blagajni, dok nije pala kišica i svi su u panici ustali i stvorili kakav-takav red. A do otvaranja blagajni bilo je ostalo nešto manje od 15 sati. Da poludiš, ali neprocjenjivo.
Teško će se takva euforija ikada ponoviti, ali to nije tema. Čekalo se satima i za manje utakmice, a nakon: 'Hvala lijepo, doviđenja', s papirićem u ruci i lakši za stotinjak kuna, čovjek bi se osjećao kao da je uhvatio Boga za bradu.
Danas je situacija nešto drukčija. Kao i sve na planetu, ulaznica za utakmice nogometne reprezentacije udaljena je samo tri-četiri klika mišem. Ukucaš pin, pare odu i priča je završena. Zbog sigurnosnih razloga (čista besmislica, jer se na ulazu ne provodi legitimiranje), zbog komfora vjernih pratitelja, zbog transparentnosti, svašta ćete čuti zbog čega je ta metoda uvedena. A kao i uvijek, u pitanju je interes.
Ne moramo ići predaleko, neka primjer bude Ukrajina. Karta za gornju etažu sjeverne tribine košta 20 kuna, ali na blagajnu će doći samo ako ne bude rasprodana tijekom 20 dana internetske prodaje. Mogućnosti su male i jedino osiguranje je naručiti je prvi dan. No naručite li jednu (maksimalno su moguće četiri), vaš trošak će se povećati na 60 kuna. Plaćanje 40 kuna dostave je obavezno, makar živjeli 20 metara od blagajne.
To će ekskluzivnom distributeru CityExu donijeti oko 700.000 kuna prihoda, odnosno golem profit. Sramota je što je ta dostava obavezna, to je čista ucjena. Upitno je i trebaju li članovi kluba navijača reprezentacije Uvijek vjerni imati pravo prvokupa. Njihovo članstvo nije besplatno, a postoji velik broj navijača koji su na svakoj utakmici reprezentacije, a nisu članovi.
Svake sezone u nepovrat ode još jedan dio nekadašnje romantike iz navijačkog života.
A da se ne spominju lutrije prije velikih natjecanja u kojima su svi obavezni unaprijed platiti participiranje. Samo dio sretnika ulaznice će i dobiti, dok se ostalima kasnije vraća novac. To je čisto kreditiranje u kojemu potrošač (navijač) mora sudjelovati bez da će za to dobiti dogovarajuće kamate. Ako želite osigurati karte do finala, odgoda plaćanja bit će još veća, a za finale su tom metodom unaprijed rasprodana barem četiri stadiona, s uključenim svim manipulativnim troškovima koji ne ulaze u povrat novca. I nikom ništa, pa sve je legalno.
