Krajem prošlog mjeseca na ADAC maratonu u njemačkom Hannoveru, srebrna s prošlogodišnjeg Europskog prvenstva Matea Parlov Koštro istrčala je utrku za dva sata, 25 minuta i 45 sekundi te time popravila osobni rekord za tri minute, ali - što je najvažnije - ispunila je normu za Olimpijske igre u Parizu te Svjetsko prvenstvo ove godine u Budimpešti.

Dobila je 'za nagradu' sedam dana slobodnog za opuštanje i punjenje baterija, ali već od ovog ponedjeljka najbolja hrvatska maratonka opet je tamo gdje najviše voli biti. Na trkačkim treninzima u Zagrebu.

Pao vam je velik teret s leđa, jer cilj je ostvaren.

'Otišli smo u Hannover po normu, a tijekom utrke nisam se nijednom pitala hoću li je ispuniti. Samo je bilo pitanje koji ću rezultat ostvariti. Prije utrke dogovorili smo se da neću ići maksimalno zato što mi je ta norma bila jako bitna. Vjetar je stvarao velik problem, pa smo morali biti oprezni. Ali eto, normu sam istrčala, čak minutu brže nego što je bila granica. I naravno, sigurna sam da u idealnijim uvjetima mogu još brže trčati', rekla je 30-godišnja Parlov Koštro u razgovoru za tportal.

Kao djevojčica šest godina se bavila rukometom

Da niste sada uhvatili normu, imali biste još prilika. Ali i dodatni stres.

Da, norma se može uhvatiti do mjesec ili dva mjeseca uoči Igara. Međutim to nikako nije preporučljivo baš zbog tog stresa hoćete li uspjeti ili ne. Osim toga, onda je pitanje bih li se stigla pripremiti za još jednu takvu utrku u tom periodu. Sada sam presretna jer sam ispunila normu više od godinu dana uoči tog najvećeg sportskog događaja.

Kako jedna cura završi u tako teškoj disciplini?

Kao djevojčica, šest godina bavila sam se rukometom. I onda sam na nagovor profesora iz tjelesnog otišla trčati za školu na 600 metara. Tamo me vidjela trenerica Nina Katalinić, dočekala me u cilju i rekla da nije vidjela nekoga da je tako izdržljiv, kao da je rođen u šumi. Rekla mi je da dođem na nekoliko treninga, ali meni se ta ideja uopće nije svidjela. I rekla sam joj: 'Pa ne mogu ja sad trčati u krug bez lopte. To je dosadno.' Ali onda me tata nagovarao da dam priliku trčanju. I već nakon tri mjeseca pobjeđivala sam na natjecanjima u Hrvatskoj. Izborila sam kadetsku, potom i juniorsku reprezentaciju, a čak sam i kao juniorka trčala u seniorskoj konkurenciji. Trčala sam srednje pruge (op.a., 1500 i 3000 metara) i stjecajem nekih okolnosti, koje mi u tom trenutku nisu bile lijepe, morala sam promijeniti klub. Došla sam u novi klub, kod sadašnjeg trenera Slavka Petrovića, i već nakon nekoliko treninga uvidio je moje izuzetno dobre aerobne kapacitete. Čim sam počela raditi na tim sposobnostima, došli smo do zaključka da imam stvarno velik potencijal za maraton. Tad je norma bila dva sata i 45 minuta, a ja sam trčala šest minuta brže. I rekao mi je trener da razmislim o bavljenju maratonom. Došla sam kući, razgovarala sa svojima u obitelji, prespavala i na kraju sam odlučila reći – da. Ali za početak samo trenirati, pa ako mi se svidi. Kako smo počeli trenirati, trener mi je počeo vaditi laktate, a oni su bili niski, toliko sam se brzo prilagođavala na nove treninge da sam nakon već mjesec, dva shvatila da bi to moglo biti jako dobro.'

Naravno, dame se ne pita za godine, a još manje za kilograme, no naša najbolja maratonka s kilogramima nema problema. Dapače. Međutim, iako navikla na te ekstremne napore, i ona se 'iscijedi' na utrci od 42.195 metara. Koliko izgubite kilograma u jednoj utrci?

Ha, ha... Dobro pitanje. Nikad se nisam vagala uoči i nakon utrke. Uglavnom, ono što je specifično za maraton jest da se dva dana uoči utrke punimo ugljikohidratima zbog glikogena, koji ćemo koristiti za vrijeme utrke. Međutim čak niti to nije dovoljno, jer nakon 30. ili 35. kilometra dolazi do pražnjenja. I mi za to u slengu kažemo da 'udaramo u zid'. Tu se vidi ta nekakva borbenost. Ali sigurno je da izgubim kilogram do dva, što je u odnosu na moju masu jako puno. Naravno, potrošimo i jako puno vode.

Spomenuli ste da nakon 30., 35. kilometra 'udarate u zid'. No osim fizičke kondicije, jako je bitna i psiha.

Da, apsolutno. Jer sve što ste mogli odraditi na treningu, to ste odradili prije utrke. A onda nakon tog 30. ili 35. kilometra najveću ulogu igra glava. Tu morate biti maksimalno koncentrirani i paziti na tehniku trčanja. Čak sam imala i pacemarkere koji su, kad su shvatili da mi je postalo teže nego ranije, došli do mene, davali savjete da spustim glavu, da više radim rukama i na taj način su me ohrabrili i skrenuli mi misli od toga da mi je teško.

Kada bismo pitali rekreativce, možda bi im baš taj dio psihološkog olakšanja bio najveća dobit trčanja. Tada si poslože misli, 'posvađaju' se sa svakim. Imate li vi takvih iskustava, jer vama je to ipak profesija?

Sigurno je da smo svi mi jako sretni kada odradimo super trening. Pogotovo kad smo na pripremama, pa je cijela grupa elitnih trkača. I stvarno je evidentan taj osjećaj. Istina, ne uživamo u svakom treningu jer su oni visokog intenziteta i to je jako bolno. Ali naravno da taj osjećaj sreće, endorfin koji se oslobodi - čini svoje.

Koliko vam treba da nakon takve utrke dođete u 'normalu', to jest da se odmorite i skupite snage za nove izazove?

Evo, nakon zadnje utrke jedva sam mogla hodati. Jer to je jako iscrpljujuće. Imate upale, jako puno bolova. Mene zna i kuk boljeti, stopalo također. Zadnjih nekoliko kilometara dobijem i grčeve u stopalu. Trener mi je dao tjedan dana odmora. I već se osjećam puno bolje. Ali potpuno vraćanje u normalu je za neka dva tjedna. Samo, naravno, forma je pala. Jer nakon maratonske utrke padne sve ono što ste gradili, a mi za svaku utrku, kao kuću, gradimo od temelja. I nakon utrke ta se kuća uruši i morate graditi ispočetka.

Koliko traje ta 'izgradnja' do novog maratona?

Obično uzmem šest mjeseci. Krećem s bazičnim treninzima, na kojima gradimo cijelu priču. I potom iz tih bazičnih treninga zapravo vučem sve utrke. Dakle godišnje imam možda dva jaka maratona.

Prema dobi, vi ste još dosta daleko od vrhunca.

Svoj prvi maraton istrčala sam 2018. godine, dakle s 26 godina. A prema nekim pokazateljima, u maratonu se najbolji rezultati postižu oko 35. godine. Tako da mislim da imam još dosta vremena.

I koliko ste u tom periodu istrčali maratona?

Mislim da je sam ih skupila osam. Trčim dva jaka maratona godišnje. A kako je bila korona, te godine istrčala sam samo jedan.

Rezultati su sve bolji?

Jesu. Jako sam sretna zbog toga. Vidi se napredak. I svaki maraton trčim sve brže. Osim na velikim natjecanjima, koja su uglavnom u ljetnim mjesecima, po velikim vrućinama. Moram spomenuti da na velikim natjecanjima nitko ne trči zbog rezultata, već isključivo zbog plasmana.

Jeste li završili baš svaki maraton? Ili vam se dogodilo da ste ipak morali odustati na nekom od njih?

Da, na SP-u u Dohi to mi se dogodilo, kad su uvjeti bili stvarno nemogući. Više od polovine maratonki tada je stalo. Dogodilo mi se isto i prošle godine, što mi je baš teško palo, u Sevilli. Bila sam jako dobro pripremljena, ali zbog ozljede gluteusa odustala sam na 32. kilometru. Zapravo, to je bila trenerova odluka. On je odlučio za vrijeme utrke da je bolje stati, nego da se nešto dodatno zakomplicira.

Prošle godine na Europskom prvenstvu u Münchenu osvojili ste srebrnu medalju, prvu za žensko trčanje na velikim natjecanjima. Koliko je to olakšala činjenica da na europskim prvenstvima nema afričkih dugoprugašica, koje su ipak najbolje na svijetu? Ili ih ipak ima?

Naravno da ih ima, sve više trkačica iz Afrike ima državljanstvo europskih zemalja, tako da je osvojiti medalju na Europskom prvenstvu postalo skoro jednako zahtjevno kao i na Svjetskom prvenstvu.

Jedne Olimpijske igre su iza vas. Dakle iskustva imate. Što možemo očekivati sljedeće godine u Parizu?

Te Olimpijske igre u Tokiju bile su mi iskorak. I otvorile su vidike za Europu. S time da sam u Japanu ostvarila i najbolji plasman (op.a., zauzela je 21. mjesto) u povijesti hrvatskog maratona. A što želim? Pa ako budem bolja i za jednu poziciju, bit ću presretna.

Maraton je ljubav, ali ostavlja malo vremena za privatni život. Tjednima ste daleko od supruga, roditelja, obitelji?

Da, taj segment života puno pati, veliko je to odricanje. I razgovaram s prijateljicama o tome kako patimo, ne samo mi, već i naše obitelji. Stalno sam na pripremama, ne mogu ići na godišnji odmor kada to želim, ne mogu putovati kao ostali mladi ljudi. Također, ne mogu ići po restoranima, jesti što hoću, moram ići spavati na vrijeme.

Možda je to malo zadiranje u privatnost, no smijete li razmišljati o majčinstvu? Tim prije što ste rekli da se najbolji rezultati postižu oko 35. godine.

Naravno da mi je obitelj jako bitna. Međutim sada sam sva u ovome te pokušavam izvući svoj maksimum i napraviti što više mogu. Naravno, tu je suprug, kojeg se također nešto pita. Ne smijem biti sebična. Ali da, imam dosta prijateljica među trkačicama koje su rodile, ali su se vrlo brzo vratile. A nakon poroda su još bolje. Naravno, i u vrijeme trudnoće mora se i može trenirati. Ne takvim intenzitetom, ali moramo održavati kondiciju. Evo, znam za jednu njemačku trkačicu na srednjim prugama koja ima medalju i s Europskog i Svjetskog prvenstva. Ona je sada u zadnjem mjesecu trudnoće, ali normalno trenira, dva puta dnevno. Naravno, to je sve individualno. Ako se osjećate dobro i ako nemate nikakvih poteškoća, onda se čak i preporučuje da se nastavite baviti trčanjem. Jer ako stanete, onda je to šok za tijelo. Ponavljam, ne istim intenzitetom, ali se može trenirati.

S obzirom na ne baš bajno stanje u državi u ekonomskom smislu, jer znamo da i veliki sportski kolektivi, odnosno klubovi, jedva spajaju kraj s krajem, pretpostavljam da ni vama nije baš jednostavna situacija. Možete li živjeti samo od maratona?

Bilo mi je, prije Europskog prvenstva, nemoguće živjeti od trčanja. Međutim uskakao je suprug, koji radi kao tajnik u NK-u Rudeš. Ali nakon te osvojene medalje na Europskom prvenstvu situacija se popravila. Imam podršku Hrvatskog atletskog saveza i Hrvatskog olimpijskog odbora. Osim toga, kao sportašica postala sam ugovorni pričuvnik Oružanih snaga Republike Hrvatske, odnosno pripadnica sam MORH-a. To mi je velika čast, ali i dobivam financijsku podršku, što mi itekako olakšava bavljenje sportom.

Znači li to da biste u mobilizaciji i vi mogli dobiti poziv? Koje bi bilo vaše zaduženje? Pismonoša?

Ha, ha... Zbilja ne znam. Možda pokretna meta. Šalim se, ne znam. Ali valjda bih bila od koristi za nešto.

Spomenuli ste supruga Dražena, koji je u sportu. Ali i vaše prezime sugerira da imate sportske gene. Legendarni boksač Mate Parlov je vaš...?

Da, Mate je tatin rođak. Poznavala sam ga. Istina, nije da smo se stalno družili, jer velika je dobna razlika bila između njega i mene, već tek povremeno, na nekakvim obiteljskim okupljanjima. On mi je i sportski uzor. Često ga spominjemo, a također sam čula brojne priče iz njegovog života.

I za kraj, je li vam drago što se sve više ljudi bavi trčanjem, onako u rekreativnom smislu?

Svakako. Jer ja sam i kineziolog. To mi je životni poziv, motivirati ljude na vježbanje. A naravno, još mi je draže ako trče. Ta trkačka zajednica u Hrvatskoj sve je veća. Postalo je to vrlo popularno i to onda na neki način utječe i na mene. Jer imam podršku svih i puno navijača. Svi se vesele, a često mi i mašu kad se vidimo na Jarunu ili bilo gdje već treniram.