'Jedan od najvećih trenera s ovih prostora, ikona nekoliko engleskih klubova i tvorac najbolje generacije hrvatskog nogometa svih vremena rijetko daje intervjue. Posebno medijima iz svog susjedstva...', stoji u najavi razgovora Slavena Bilića za Nedeljnik u kojemu je naširoko govorio o Splitu i Beogradu, Hajduku i Zvezdi, Hrvatskoj i Srbiji, jugoslavenskoj i Premijer ligi, Joseu Mourinhu i Ćiri Blaževiću, nacionalizmu i ljudskosti… Prenosimo dio tog razgovora.

'Činjenica je da su u Splitu najveće tri stvari – Sveti Duje, Marjan i Hajduk. I to ne nužno tim redoslijedom, Hajduk je uvijek na prvom mistu. Kad si dite u Splitu sedamdesetih godina, ti nemaš ovo što današnji klinci imaju pred sobom, imaš Zagora, Velikog Bleka ili Princa Valianta, Alana Forda, svejedno, školu i Hajduk…', prisjetio se Slaven Bilić.

Ako je Hajduk uvijek bio na prvom mjestu, što je bilo na drugom – Jugoslavija ili Hrvatska?

'Hrvatska! Ili je možda bila i na prvom. Mi smo tako odgojeni, tako su nas učili otac i njegovi prijatelji. I kada smo birali klub, bilo je tako - prvo Hajduk, pa onda opet Hajduk, pa još jednom Hajduk, pa deset mjesta prazno, pa Dinamo. I nikada derbi između Hajduka i Dinama i Hajduka s nekim drugim klubom nije bio isti. Uvijek je na tim drugim utakmicama bilo još nečeg…', kaže Bilić te na pitanje tko je bio najveći suparnik Hajduka, odgovara:

'Crvena zvezda je bila najveći Hajdukov suparnik i toj se utakmici čitav Split najviše radovao. Naročito kada se igra na Starom placu ili na Poljudu. Bila je posebna stvar pobijediti njih, a ja sam svoj debi pred domaćim navijačima imao upravo protiv Zvezde.'

Prisjetio se Slaven Bilić i čuvenih okršaja za posljednji Kup Maršala Tita, kao i one sljedeće, posljednje utakmice u prvenstvu bivše države.

'Nismo tada u Beograd došli s cvijećem, ali jesmo s nelagodom, ili barem nekim osjećajem neprijatnosti. Za tih se mjesec dana desilo mnogo više stvari nego za prethodnih deset godina, takvo je vrime bilo. I više nije bilo samo Borovo, nego i Plitvice i barikade u Kninu, grozne stvari su se dešavale, a mi smo dolazili, što vi Srbi kažete, mečki na rupu… Sjećam se da nam je Špaco Poklepović pred utakmicu citirao onaj dio iz Biblije: 'ako vas udare po jednom, vi im okrenite drugi obraz'. Počinje utakmica, sijeva na sve strane, vidim ja, dobri moj Špaco, ništa od tvoje Biblije. I kad se zakuhalo, Binić misleći da je nama trener i dalje Skoblar, u želji da vrati neki ‘dug’ iz Kupa, nokautira Špacu, valjda najmirnijeg čovjeka na stadionu…', pričao je bivši hrvatski izbornik za srpske medije.

Govorio je Slaven Bilić i o prilikama u nogometu na prostoru bivše države, s posebnim naglaskom na razlike između Hrvatske i Srbije. Te bi njegove riječi mnogima 'tamo preko' mogle zasmetati. Jer istina boli...

'To što se vama događa s reprezentacijom i Savezom, to u Hrvatskoj nema teorije da se dogodi, zato što je od samog početka stvar postavljena vrlo jasno - mi smo imali ogromnu odgovornost, veću od nas samih. Od tog okupljanja 1994. godine, kada smo razgovarali s nekim ljudima iz vojske, koji su nam rekli da se i mi borimo za Hrvatsku, ali na drugačiji način, pristup je uvijek bio isti', napomenuo je Bilić i nastavio:

'Danas neki hrvatski košarkaš s 21 godinom kaže 'Znaš, neću igrati za reprezentaciju, želim se posvetiti klubu.' Pojedini se igrači iz naše ekipe nisu smjeli oprostiti od reprezentacije nakon Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. godine. Ne može, majstore, ako možeš igrati za klub, igrat ćeš i za reprezentaciju, a ne da ti otkazuješ kad poželiš...', ispričao je među ostalim Slaven Bilić za Nedeljnik.