U 56. minuti, kad je Manchester United vodio 1:0 i bolje stajao na terenu, isključen je Nani. Za takav (bilo je prilično očit, nenamjerni) prekršaj u Premier ligi vrlo vjerojatno ne bi dobio crveni karton, ali te je večeri na tribinama Old Trafforda sjedio šef sudačke organizacije Pierluigi Colina i turski sudac Cüneyt Çakır bio je pod pritiskom da se dosljedno drži naputaka o zaštiti igrača.

Mourinho je istog časa vidio put do pobjede kao na dlanu i bilo mu je jasno što treba učiniti. Za to se, uostalom, pripremao posljednjih godinu dana i zato je doveo Modrića. Nije mu trebao ništa posebno objašnjavati, samo reći nešto poput: 'To je to, Luka. Hic Rhodus, hic salta!'

Ali što je to Jose vidio?

U današnjem nogometu, barem na najvišoj razini, često je ključno kakav defenzivni posao obavljaju napadači i kojem igraču suparničke momčadi će trener ostaviti najviše prostora. Sir Alex Ferguson je sinoć izvrsno taktički postavio momčad, iako je to značilo izostavljanje odličnog Kagawe (koji je samo tri dana ranije zabio hat trick!) i Rooneya (koji je... pa, Rooney!). Vrlo uspješno je zatvorio gostujuće bokove. Na lijevoj je Giggs disciplinirano blokirao Coentraa, a Rafael i središnji braniči Ronalda; na desnoj je imao dominaciju Nanija nad slabim Arbeloom, a Di Maria se ozlijedio i Evra je poslije toga imao lak posao s Mesutom Özilom, kojemu je to neprirodna pozicija.

Defenzivno je najznačajniji posao obavio Danny Welbeck, koji je potpuno pokrio Xabija Alonsa i nije mu dopuštao izgradnju napada. S najvećom slobodom na lopti tako je ostao Khedira, koji je ipak najmanji kreativac od svih Realovih veznjaka. Takva taktika je u velikoj mjeri u neutralizirala Mourinhovu momčad, koja je morala ganjati rezultat, što je opet Unitedu donijelo bolju i bržu transformaciju iz obrane u napad.

Međutim, sve se promijenilo kad su domaći ostali s desetoricom. Budući da je bilo još prerano i preopasno da se United posve povuče, Mourinho je ispravno procijenio da će Ferguson ostaviti Van Persieja u špici barem još neko vrijeme. To je značilo da će Welbeck morati mijenjati poziciju, što će dati više prostora ili Xabiju Alonsu ili Arbeloi. Situacija je zahtijevala momentalnu reakciju, a Mourinho je jednim potezom pokrio obje moguće opcije: umjesto Arbeloe je u 59. minuti ušao Modrić, silno energični Khedira prešao na desnog braniča, a Xabi Alonso na njegovo mjesto.

I tu se, napokon, pokazao pravi razlog zašto je trener Real Madrida toliko želio Luku. U prošloj sezoni Lige prvaka ispao je od Bayerna u utakmici u kojoj je Toni Kroos odigrao ključnu rolu. Kao ofenzivni veznjak, on se spuštao dublje u vezni red te omogućavao bolji prijenos lopte i brzi izlazak prema naprijed kad su Bavarci imali loptu, a čovjeka više u sredini protiv Khedire i Xabija Alonsa. Mourinho takvog igrača nije imao: pokazalo se da Özil ne posjeduje takvu pozicijsku polivalentnost i taktičku disciplinu, što je krajem prošle i početkom ove sezone izazvalo određene napetosti u odnosima između njega i trenera, Nuri Şahin nije se dokazao kao rješenje.

Općenito, Luka Modrić je igrač koji može zaigrati na bilo kojoj poziciji u Realovom veznom redu: on je to ove sezone i radio, što je dodatno otežalo i usporilo njegovu asimilaciju u momčad. No, konkretnije, on je igrač koji može zadržati loptu, kvalitetno je prenijeti te u oba smjera stvoriti (ili, u ovom slučaju, iskoristiti) prednost u sredini terena. Poslije dugog razdoblja prilagođavanja i uvježbavanja, Mourinho je znao da je Luka spreman. I dao je njemu, a ne Özilu, da realizira preokret. Evo ti: Hic Rhodus, hic salta.

U minutama od 59. do 71. mogli ste primijetiti kako Modrić u svakoj akciji traži loptu, čak rukama gestikulirajući prema svojim nogama. Bio je strašno napaljen i samouvjeren kao nikad dosad u Realu. Dolazio je iz drugog plana na rub šesnaesterca te šakom i kapom dijelio precizna dodavanja – samo je jednom pogriješio u predaji lopte, od ukupno 35 pokušaja u pola sata nastupa. Zabio je i gol iz fenomenalnog poteza, pokrenuo akciju za 1:2. Četiri puta se driblingom riješio igrača, a nitko drugi iz obiju momčadi nije isto napravio više od dva puta tijekom cijele utakmice.

Izgledalo je kao da ga je Mourinho 'pustio s lanca'. U neku ruku i jest, jer za ovo ga je pripremao čitavo vrijeme: Luka je donio odlučnu prednost koja je definitivno okrenula momentum u korist Real Madrida, koji sada s novom energijom i samopouzdanjem očekuje završnicu Lige prvaka. Ne radi se samo o psihologiji, nego i o imidžu i velikom novcu koji je u igri, sve i da Modrić više ništa značajno ne napravi za klub, sinoć je ostvario očekivanja zbog kojih je doveden i opravdao uloženi novac. Ili, kako je to na Twitteru slikovito rekao kolega Boris Jovanović: 'Taman da od sutra počne raditi kao kustos u Realovom muzeju, večeras im se isplatio za sve pare...'.

Nakon drugog gostujućeg gola, Mourinho je u 71. hladno uveo Pepea umjesto Özila i zatvorio utakmicu. Sve to prije nego što je Ferguson išta napravio – odnosno, očajnički nabacao još trojicu ofenzivaca (Rooney, Young, Valencia), nakon čega je Mou samo zijevao: nastavak nije bio baš onoliko elegantan koliko se nadao, ali prave opasnosti nije bilo.

Na kraju, pozdravio se sa sir Alexom i napustio travnjak prije isteka vremena. Naravno, i to je bilo unaprijed predviđeno i planirano, baš kao i sve ostalo što radi. Kasnije je rekao da je bolja momčad izgubila – mnogi će tu iznenadnu pristojnost i fair play pripisati želji da zamijeni Fergusona na Old Traffordu, ali vjerojatno neće biti u pravu. Uza sve svoje isfuravanje i egoizam, Mourinho je rijetko kada bio bilo što osim realan; ovo je bila velika taktička bitka koju je dobio tek kad se pojavila neočekivana i (možda) nepravedna prednost. Sigurno bi mu bilo puno draže da je dobio u ravnopravnoj borbi.

Ovako je to bila prije svega rutina i lovački instinkt kad je namirisao krv. Da će Modrić donijeti pobjedu u takvoj situaciji, znao je još dok je trčkarao po White Hart Laneu moleći da ga puste – samo je trebalo Luku pripremiti za to.