Osima će se pamtiti kao posljednjeg izbornika nogometne reprezentacije Jugoslavije, a na tom je mjestu bio od 1986. do 1992. godine. Kasnije je vodio Partizan, Panathinaikos, Sturm, japanski JEF United, a na kraju je bio i japanski izbornik.

Igračka legenda Željezničara, koja danas živi u rodnom Sarajevu, teško se miri sa situacijom na prostorima nekadašnje državne tvorevine. Posebice je emotivan u ovim blagdanskim danima... 'Gledajte, što su sve ljudi preživjeli, dobro je da je itko ostao normalan, dobro je da ima itko da uopće nešto još i slavi. Bilo bi nenormalno da je suprotno, ljudi bi se pitali što je ovima. Teška su vremena, ne samo kod nas, vidite što se sve u svijetu događa. Kome je do slavlja kada znaš da dnevno poginu stotine ljudi', razmišlja popularni Švabo i nastavlja:

'Pribojavam se kataklizme, prirodne kazne. Ovo što se događa i u kakvom svijetu živimo samo od sebe priziva neko prokletstvo... Što će biti s ovim planetom? A lijep je, teško da ima još jedan ovakav. Stalno je neko iščekivanje nečega, a to onda proizvodi negativnu energiju. Ima ljudi koji rade na očuvanju, da se sve ne završi tako katastrofalno, ali malo ih je. Puno je više ovih koji prizivaju elementarnu nepogodu nesagledivih posljedica. Bojim se da sve ne pukne kao staklo. Nema mnogo ljudi koji bi nas mogli sačuvati...'

Kaže kako su ovi naši prostori najljepši u Europi... 'Nisam sebičan niti bih želio zvučati da imam takve aspiracije, treba i drugima dati priliku da ovdje uživaju, da upoznaju prirodne blagodati, ali trebali bismo to znati čuvati, ne rasprodavati. U Europi nema ljepšeg mjesta od Balkana. Najbolje živimo, toga treba biti svjestan. Pola Europe dalo bi sve da može kao mi, znamo se družiti, proslaviti blagdane, evocirati uspomene... Što god da se događa u okolici, ne smijemo se mi između sebe glodati', misli Osim, a najbolji bijeg od teške svakodnevice mu je sport.

'Uvijek se vraćam sportu. Evo, sada je na televiziji spust ili veleslalom i to gledam. Gdje god je neko natjecanje, ja to pratim. Vrati me u vrijeme kad sam se i sam natjecao. Jer sport je natjecanje, gledaš što bi ti učinio u tom trenutku, kako bi, sjetiš se sebe... Sjetiš se da si kao dijete maštao da mi je biti Cruyff ili Pele, a u tome je čar. Pa proživljavaš sve i s gubitnicima i s pobjednicima, uživiš se u njihovu ulogu', kaže 74-godišnji Ivica Osim, a divi se engleskom doživljaju nogometa: 'Englezi imaju nešto što nitko drugi nema. Kod njih je nogomet religija, kao kad ideš u crkvu. Nema nogometa, odmah ti se pola života ukida. Kao da nema ručka, odmah ti nedostaje. I to nije samo na televiziji, poseban je ugođaj gledati to uživo. Život se organizira na osnovi toga, zadovoljstvo koje je teško nadoknadivo. A onda toliko igraju da se zapitaš kako sve to izdrže. Kaže, doživio srčani udar na terenu. Pa gdje neće doživjeti kad sve to mora proživjeti...'