Tužna sudbina slavnog kluba počela je u ožujku 1992. godine. Petnaestog dana u trećem mjesecu prve ratne godine u BiH niko ni slutio nije da će to biti posljednji Veležov meč na Gradskom stadionu Pod Bijelim brijegom.

'U goste nam je došao Zemun. Pobijedili smo rezultatom 2:0. Prvi gol za nas dao je Nikola Juričić, a drugi Zdenko Jedvaj, otac Tina Jedvaja, današnjeg prvotimca Dinama i hrvatskog reprezentativca', rekao je za agenciju Anadolija (AA) Adnan Dizdarević, tada 19-godišnji golman Veleža, danas trener čuvara mreže u ovom klubu.

U BiH se u tim danima 'zveckalo oružjem', a nogometaši Veleža zadnji put u kompletnom sastavu 22. ožujka gostovali su u Novom Sadu. Izgubili su od Vojvodine (1:2).

'Poslije poraza od Vojvodine trebali smo ugostiti Radnički iz Niša. Komanda JNA u Mostaru zabranila je njihov dolazak u naš grad. Situacija je izmicala kontroli. Pošto nije bilo utakmice naše dvije ekipe odigrale su međusobni duel za publiku na pomoćnom Veležovom. Publika se sakupila kako bi pratila susret sa Radničkim, pa smo igrali za njihovu dušu', pričao je Dizdarević, dodavši:

'Prvenstvo bivše SFR Jugoslavije i pored svega se nastavilo. Petog travnja bili smo gosti u Subotici kod Spartaka. Međutim, na put smo otišli bez suigrača hrvatske nacionalnosti, koji su odbili igrati. Od Hrvata s nama je bio samo trener Franjo Džidić. Tim su činili Srbi i Bošnjaci. Uzeli smo penal bod i onda doživjeli nešto što ćemo pamtiti cijeli život.'

Veležovci su se avionom trebali vratiti u Sarajevu. No, JNA je okupirala aerodrom u bh. prijestolnici. Dva dana Mostarci su bili u Beogradu, da bi našli let za Podgoricu.

'Kada smo došli u Podgoricu službenici FK Budućnost ustupili su nam autobus koji nas je odvezao samo do Nevesinja. Vozač dalje nije htio ići kada je vidio masu ljudi u centru grada. Mnogi od njih bili su u maskirnim i četničkim uniformama. Naši suigrači Srbi izašli su iz autobusa i ostali s njima. Trener Džidić i mi igrači bošnjačke nacionalnosti trebali smo naći prijevoz do Mostara', sjećao se Dizdarević.

U avionu sa Veležovcima od Beograda do Podgorice putovao je i Jadranko Prlić, bivši premijer 'Herceg-Bosne', u Hagu u srijedu nepravomoćno osuđeni na 25 godina zatvora 'zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu sa ciljem odvajanja dijelova BiH'.

'Prlić se vraćao sa službenog putovanja iz Beograda. Pošto je i on bio spriječen sletjeti u Sarajevo doputovao je avionom sa našom ekipom u Podgoricu. Prevezao se sa Veležom i do Nevesinja. Kako vozač autobusa nije htio voziti dalje ka Mostaru, u Nevesinje smo po dio našeg tima i Prlića došli sa četiri automobila. Prošli smo kroz pet, šest barikada kako bismo stigli u naš grad. Praktično Prlić se sa Veležom vratio kući, a onda godinu kasnije radio što je radio', istakao je Ekrem Vukotić, tadašnji direktor financija FK Velež.

Sedmog travnja 1992. godine dio Veležovog tima ostavio je opremu u klupskim prostorijama na stadionu Pod Bijelim brijegom. Neki nikada više nisu kročili nogom na svoj stadion.

'Počinjao je rat. Srpski i crnogorski rezervisti počeli su granatirati Mostar. Trebali smo imati treninge, ali su do daljnjeg otkazani', kazao je Dizdarević.

Nekoliko dana kasnije Uprava popularnih 'Rođenih' istjerana je iz prostorija na stadionu.

'Jadran Topić, nekada odlično desno krilo Veleža, uselio se sa čelnicima novoformiranog HŠK Zrinjski u naše prostorije. Ostao je sav naš inventar, a oni su jednostavno ušli i rekli nam da se ne vraćamo Pod Bijeli brijeg. Sukob Hrvatske vojske (HV) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) protiv Armije BiH tada se nije nazirao. Nismo ni slutili šta nam se sprema', tvrdi Vukotić.

Čelnici Veleža bili su prinuđeni naći privremene prostorije u zgradi Mostarka.

'Morali smo pisati dopis Topiću, predsjedniku Zrinjskog, kako bismo uzeli dio svog inventara da bi ga koristili u privremenim prostorijama. Dali su nam nešto nakon službene prepiske. Dio pehara i ostalih stvari razbacan je po Bijelom brijegu. Stanovništvo je nalazilo Veležove trofeje u kontejnerima i donosilo nam ih u nove prostorije kako bi barem dio njih bio spašen. Počinjao je tako Veležov i pakao za brojne stanovnike našeg grada', kaže Vukotić.

Ipak, ni u zgradi Mostarke za čelnike Veleža nije bilo mjesta na duži vremenski period. Kada su se u Mostaru, poslije oslobođenja grada od četnika, očekivali bolji, tek su došli najcrnji dani i za 'Rođene'.

'Malo manje od mjesec pred napad HV-a i HVO-a na ARBiH, koji se dogodio 9. maja 1993. godine, Jadranko Prlić nam je rekao da se moramo iseliti i iz privremenih prostorija u Mostarci. Velež je tako protjeran u istočni dio grada“, rekao je Vukotić.

Jedno vrijeme tadašnji predsjednik Veleža Enver Marić sastanke sa suradnicima organizirao je u stanu Nenada Bijedića (tada direktora kluba) u zgradi Vranice, svjetskoj javnosti poznatoj po svirepom ubojstvu 13 pripadnika komande Četvrtog korpusa komande Armije, koje su pobili pripadnici Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane.

'Mnogi naši navijači dok je trajao napad HV-a i HVO-a od 9. svibnja dovođeni su na travnjak stadiona Pod Bijelim brijegom, te odatle slani u zloglasne logore. Srećom, izbjegao sam tu sudbinu. Nakon oslobađanja od četnika otišao sam u Sloveniju, a otac mi je putem Crvenog križa svakodnevno pisao“, istakao je Dizdarević dodavši da ga je otac izvještavao o stradanjima Bošnjaka u zapadnom dijelu grada.
'Dolazili su u noći, pljačkali ljude. Mladen Naletilić - Tuta i Vinko Martinović - Štela izvodili su moje roditelje. Dva puta obarali su ih na pod i prijetili im strijeljanjem. Bošnjake su u logore odvodili i Dalmatinci. Psovali su im balijsku majku. Svako koga su protjerali u istočni dio grada bio je spašen. To je bila svojevrsna 'nagrada' da ne bude ubijen', decidan je Dizdarević.

Na stadion Pod Bijelim brijegom i 21 godinu poslije protjerivanja Velež se nije vratio. Kada će i hoće li ikada ne zna se. Odgovor na ovo pitanje novinaru Anadolije izbjegao je dati predsjednik „crvenih“, Šefkija Vila. U petak će Pod Bijelim brijegom trenirati nogometna reprezentacija Hrvatske. A važno je podsjetiti: reprezentacija Bosne i Hercegovine nikada nije odigrao niti jedan meč u Mostaru.