Osveta Nijemcima za poraz u Manchesteru servirana je hladna, dvije godine kasnije u Lyonu. Naši su Čileanci bili na vrhuncu snage, Ćiro je paradirao sa žandarskom kapom, kamp u Vitelu čuva neke od najvećih tajni jedne nevjerojatne generacije. Boban je bio bog, Šuker najbolji strijelac Svjetskog prvenstva, Štico moćan kao zvijer, uključivali su se Dario Šimić, Kruno Jurčić, Silvio Marić. Ako danas poslušate HTV-ovu snimku utakmice protiv Njemačke, prije nego službeni komentator utakmice Božo Sušec poviče 'gol', možete čuti neki glas sa strane kako počinje urlati već kad je Jarni opalio po lopti.

Moje tradicionalno mjesto, na stepenicama pored komentatora, svjedočilo je čuđenju kolega iz cijelog svijeta. Neki okrugli lik u odijelu (kasnije sam jurio u studio na još jedno potpuno luđačko javljanje u kojem nisam postavio niti jedno pitanje, već samo sekundirao u pjesmi i slavlju) vrištao je kao lud. Nisu znali da se u mislima osvećuje onom njemačkom kolegi – suparniku, koji ga je razbjesnio prije dvije godine u Manchesteru. U srpnju smo se iz Francuske vratili kao treća reprezentacija svijeta, a u rujnu su počele kvalifikacije za EURO u Belgiji i Nizozemskoj 2000.

U skupini s Jugoslavijom, Makedonijom, Maltom i Republikom Irskom, prvi je nastup bio gostovanje u Dublinu. Stanić, Marić, Soldo, Jurčić, Tudor našli su se u početnoj postavi, Tokić, Pamić, Krpan ušli su s klupe, ali to više nije bila 'brončana' momčad. Uz to, u jesen 1998., vodile su se velike rasprave je li Ćiro trebao otići ili ostati na kormilu. U svakom slučaju, dvojac iz Manchester Uniteda, Denis Irwine i Roy Keane, sredio nas je u nepunih 15 minuta. Bilo je tu i svađa, ružne igre, a završili smo utakmicu, koju sam komentirao s Landsdown Roada iz Dublina, s devet igrača, jer su u dvije minute isključeni Stanić i Jurčić.

Atmosfera u zrakoplovu bila je turobna, prepuna negativne energije. Nekako smo riješili Maltu pa Makedoniju u Zagrebu, u trileru u kojem je napokon pogodio Zvone Boban za 3:2, ali rasprodaja bodova nastavljena je nulama u Beogradu i Skopju na gostovanjima. Devetog listopada 1999., u Maksimiru smo morali pobijediti Jugoslaviju. Uz utakmicu Dinamo – Partizan, mislim da je to bio emotivno najteži sportski susret u koji sam bio uključen kao novinar.

Nevjerojatni golovi koje je primio Ladić, vodstvo preko Boke, pa ponor i povratak preko Stanića, cijelo poluvrijeme s igračem više, nevjerojatan pritisak suparništva koje je nosilo breme ne tako davnih događanja i golema emotivna pustoš koja je ostala nakon 2:2 i spoznaja da nećemo na treće veliko natjecanje zaredom. Nakon 73 utakmice, svjetske bronce i šest godina izborničkog staža i sa samo jednom izgubljenom utakmicom u tim kvalifikacijama, tom prokletom prvom u Dublinu, neponovljivi Miroslav Ćiro Blažević otišao je s izborničke funkcije.

Važno je spomenuti još nekoliko detalja koji bacaju malo drukčije svjetlo na taj rezultat. Uoči Francuske 98., već je obavljen ždrijeb kvalifikacijskih skupina za EURO 2000. Jesu li tada, opijeni snagom reprezentacije koja će postati treća na svijetu, Mikša i Blažević tragično pogriješili u slaganju kalendara? Vjerojatno je tu napravljena skupa pogreška u koracima. Sigurno se sjećate da, nakon tog iskustva, svi naši pregovori o rasporedu utakmica traju dugo i vode se krvave borbe.

Ne znam je li bilo tako, ali ne bi me začudilo da je Ćiro, vidjevši skupinu, povikao – 'Ma j..e mi se, samo ne daj da prvo idemo u Beograd.' I otišao je u kobni Dublin. Moram to provjeriti u sljedećem susretu s Brankom Mikšom. Bilo je čudno raditi EURO bez naših. U mnogočemu je tada lakše, u epizodi Austrija – Švicarska opisat ću kako izgleda rad kad su naši na natjecanju, ali bez onog gušta kojeg nosi praćenje nacionalne reprezentacije. Pamtim puno dvoboja s tog natjecanja – radio sam možda najgoru utakmicu ikada odigranu na velikim natjecanjima – 0:0 Slovenije i Norveške, ali i jednu od najljepših – 3:2 Portugala protiv Engleske. Komentirao sam i potop Jugoslavije, 6:1 protiv Nizozemske i ispratio finale i zlatni gol Trezegueta protiv Talijana. I vratio se kući tužan jer su u Nizozemskoj i Belgijanci paradirali Slovenci, Turci, Norvežani, Česi, Belgijci, selekcije daleko siromašnije vrijednosti od zalazećih, ali još uvijek moćnih Vatrenih.

Nakon Ćire, reprezentaciju je preuzeo fini gospodin Mirko Jozić, tata naše 'čileanske' generacije. Sve se promijenilo, odnosi unutar reprezentacije, komunikacija s novinarima, moje radno mjesto. Nova TV tada nije mogla konkurirati za tako velike događaje, pa sam kvalifikacije i nastup u Japanu i Koreji pratio kao gledatelj. Oprostili su se Zvone Boban, Ladić, Štimac, Asanović, dolaze braća Kovač, Šimunić, Šuker je kapetan. Reprezentacija je otišla braniti broncu u Koreju i Japan i ispala u skupini. Časni gospodin Jozić doživio je strašne kritike, a i da nije, siguran sam da bi se povukao. Stizao je novi izazov, EURO u Portugalu.

Uključite se i vi u raspravu – registrirajte se na Tribina.hr, informirajte se o vlastitoj reputaciji i sudjelujte u stvaranju sadržaja novog domaćeg nogometnog communityja!