Na prvi pogled podaci izgledaju dramatično. Prema navodima MUP-a, samo u posljednjih pet godina privedeno je 6.429 huligana, 4.217 ih je prekršajno prijavljeno, u tučnjavama je ozlijeđeno 324 huligana, od kojih 32 teže, te 54 policajca. Uz ljudske žrtve, stradalo je i po 38 tramvaja i autobusa, oštećeno je 31 policijsko vozilo te 141 privatni automobil, a razbijen je i inventar sedam željezničkih vagona. Kad se svemu pridodaju stotine tisuća eura kazne koje su dosad platili HNS i domaći nogometni klubovi, tad je jasno da je novi i postroženi Zakon o sprečavanju nereda na sportskim borilištima, poznatiji kao Zakon o navijačima, zaista potreban.

No, iz spomenutih brojki zapravo se ne može iščitati previše. Naime, nema nimalo sumnje da je pretučenih i zlostavljanih huligana bilo više, samo što nisu nigdje evidentirani, da je nastradalo puno više osobnih automobila, tramvaja, autobusa i vlakova te da problem s divljanjem huligana, pogotovo u inozemstvu - postoji. Istovremeno, političari koji stvaraju i u Saboru izglasavaju zakone nigdje ne spominju činjenicu da je većina problema s huliganima stvorena upravo nebrigom društva i državnih institucija u cjelini. Umjesto toga, stvaraju se pretpostavke za represiju, koja u konačnici nikad ne donosi ništa dobroga.

Pozivanje na engleski model ozakonjivanja većih policijskih ovlasti za suzbijanje huliganstva i nereda koje izazivaju tzv. navijači, a posebno na bivšu britansku premijerku Margaret Thatcher, definitivno dovodi u zabludu one koji misle da će preslikavanjem modela u hrvatsku stvarnost puno toga riješiti.

Naime, uvjeti života i odnos prema sportu u aktualnom trenutku u Hrvatskoj razlikuju se od vremena kad je engleski zakon donesen. Socijalna slika je drukčija, uvjeti na stadionima također, a o provedbi Zakona o navijačima koji odavno postoji u našoj zemlji ne treba ni govoriti. U Engleskoj se, primjerice, jako dobro zna posljedica utrčavanja navijača na travnjak. Njegovo zadržavanje u policijskoj stanici, a kasnije u pritvoru, sasvim su dovoljni da taj momak izgubi posao. Kako to preslikati kod nas kad je nezaposlenost tako velika, kad pogotovo državne, ali nerijetko i privatne tvrtke toleriraju dugotrajna bolovanja, muljaže s liječničkim potvrdama i besposličarenje? Nikako ili teško!

Iako su imali uvjerljivo najluđe huligane koji su harali (i još uvijek haraju!) kako Otokom, tako i europskim kontinentom, Englezi su prvi maknuli zaštitne ograde na stadionima, a ne vjerujemo da bi bilo kome u Hrvatskoj palo na pamet učiniti tako nešto na, recimo, derbiju Hajduka i Dinama. Teško je i povjerovati da ne bi bilo mrtvih! S druge strane, unatoč tomu što su Englezi još kako-tako riješili probleme na stadionima, definitivno nisu istrijebili huliganistvo izvan stadiona.

Kvartovske tučnjave na Otoku odavno nadilaze teritorijalne podjele - ulični ratovi vode se oko boje dresova i šalova, a ne boje kože ili pripadnosti određenoj društvenoj skupini.

Ako hrvatski zakonotvorci misle da će represijom nešto riješiti, bojimo se da su u krivu. Uostalom, omogućiti policajcu na nekom gradskom križanju da privede osobu koja je sa šalom ili kapom prošla pored njega, teturajući od alkohola ili ne, definitivno je policijska represija. Niti ta teturajuća osoba mora biti navijač ili huligan niti će tu osobu u vrijeme kad nema utakmice ijedan policajac pogledati. Pogotovo je tako nešto nevjerojatno ako se zna da po 'poboljšanom' Zakonu o navijačima privedena osoba može dobiti zabranu odlaska na stadione i sportske dvorane bez učešća prekršajnog suca u izricanju takve presude.

Nevjerojatno zvuči i podatak da se navijači kojima je izrečena zabrana odlaska na sportska borilišta moraju zadržavati na prijavljenoj adresi do dva sata od završetka utakmice. Posve je jasna i logična nakana onoga tko je osmislio takvu kaznu, no kako to izvesti ako je u pitanju student koji tog dana ima ispit, pa mu se fakultet zatvara u 20 sati ili čovjek koji radi u smjeni do 20 sati u nekoj tvrtki. A znamo da većina utakmica, pogotovo u proljeće i jesen, počinje i završava vrlo kasno.

Sličnih, pomalo nevjerojatnih odredbi ima još puno i stoga je jasna buka koju negodovanjem stvaraju navijači okupljeni u jednoj udruzi (politika je prva koja je uspjela tim zakonom združiti inače nepomirljive suparnike!), sociolozi i udruge za ljudska prava. Najave o tužbi navijača koji će tražiti pravdu i u Strassbourgu stoga su posve logične.

I na kraju, nakon toliko polemika oko jednog 'običnog' Zakona o navijačima, posve suludo djeluju rasprave o mogućnosti stvaranja regionalnog nogometnog natjecanja. Ako je upitno može li policija iz mase od 1.000 ljudi na tribini izdvojiti i privesti samo jednog koji je zapalio baklju, a da pritom ne nastane neviđeno naguravanje, pa i kolektivna makljaža, ako sudac može prekinuti utakmicu zbog rasizma ili drugih navijačkih ispada, a to još nismo doživjeli na našim stadionima, tad je posve bespredmetno razgovarati o dolasku Zvezde i Partizana sa ili bez navijača u Zagreb, Split, Osijek, Rijeku...

Uostalom, iole bolji poznavatelji navijačke scene itekako dobro znaju da Hrvatska nije u samom europskom vrhu po huliganstvu. Poljaci, Rusi, Srbi, Česi, Nijemci i Nizozemci okrutniji su, bezobzirniji i aktivniji u tučnjavama, napadima i neredima na terenu i izvan njega. YouTube je prepun kratkih amaterskih filmića tučnjava 15 na 15 u nekoj šumi ili masovnih makljaža na parkiralištima i na njima se jako dobro može vidjeti kako to izgleda kad istinski divljaci polude. Činjenica je da toga kod nas nema!

Ne, ne želimo braniti domaće huligane i opravdavati probleme koje su stvorili unazad puno, puno godina. Taj problem zaista treba riješiti, ali ne generaliziranjem. Ovako, prema najavljenim stavkama Zakona o navijačima, čini nam se da očito nepoznavanje tematike u konačnici može napraviti više problema nego dobroga. Huligani su i oni koji su Luku Ritza do smrti istukli u Zagrebu, ali i oni koji u raznim narodnjačkim klubovima pucaju pištoljima i razbijaju inventar. Klupska obojenost s time ne mora imati baš nikakve veze.