Bio je to dan za pamćenje. 'Ili je namješteno ili ima Boga', komentirao je u šali moj bivši kolega kad je saznao da ću upravo ja od svih novinara imati priliku voziti se u ludo brzom bolidu sa slavnim prvakom Formule 1. Namješteno nije bilo, mora da je ovo drugo… Kada je Ivica Blažičko na press konferenciji objavio da je novinar tportala Ivan Janković pobijedio u nagradnoj igri, nije bilo sretnijeg čovjeka od mene. Stigla je prava nagrada nakon više od dvadeset godina fanatičnog praćenja elitnog automobilističkog sporta, iskustvo koje ću pamtiti do kraja života…

Mika Hakkinen počeo je svoju F1 karijeru 1991. godine, baš u vrijeme kad sam se ja kao osnovnoškolac polako zaljubljivao u sport. Kad je prešao u McLaren 1993. već sam se bio jako navukao na 'oktanski cirkus' i od tada do danas propustio tek nekoliko utrka.

Dvadeset godina kasnije dobio sam priliku intervjuirati dvostrukog prvaka. Mika je vrlo ugodna osoba, pravi džentlmen. Takav dojam je ostavljao i tijekom cijele svoje karijere. Svidjelo mu se kad sam ga podsjetio na pretjecanje Schumachera 2000. u Belgiji. Nije mu se baš svidjelo kad sam ga ispitivao o sudaru u Makau 1990. godine, pa je vješto zaobišao odgovor. Čini se da je jako privržen mladom Valtteriju Bottasu za kojeg vjeruje da je buduća zvijezda sporta. Čini se da i nije u pretjerano idiličnim odnosima s Raikkonenom, iako mu je pomagao na početku karijere, no očito je tvrdoglavi Kimi krenuo svojim putem….

Za razgovor s Mikom mogao sam se pripremiti na pravi način, no za vožnju u Caparu T1, bolidu koji ubrzava za 2,5 sekundi do stotke i ima 600 konjskih snaga, definitivno nisam. Uzalud sati i sati provedeni u F1 simulatorima po trgovačkim centrima (kojih nažalost više nema), uzalud na kompjutorskim igricama do savršenstva uvježbani zavoji na svim stazama, pa čak i na 21 km dugačkom Nordschleifeu. Ovo je bilo nešto sasvim drugo. Trideset sekundi adrenalina, što mi je bilo sasvim dosta! Neću uopće pokušavati zamisliti što bi od mene ostalo da me Mika u Caparu provezao deset minuta dugim Nordschleifeom. Pa čak je i Jeremy Clarkson teško disao u tom čudu...

Prije same vožnje morao sam obući zaštitni kombinezon, rukavice, masku i kacigu. Osjećao sam se u tome kao astronaut. S takvom opremom ne bi mi bilo ugodno ni voziti Clio na relaciji Zagreb – Kutina, a kamoli juriti dva sata uličnom stazom u Monte Carlu. Vozač je sigurno barem dvostruko brži bez toga na sebi. Ali i tisuću puta manje zaštićen…

Kad sam sjeo pokraj slavnog vozača u bolid, pomislio sam: 'OK, Mika, samo nemoj ponoviti Imolu 1999. godine!' Naravno da je nije ponovio. Hakkinen je u svoje doba bio poznat kao vozač iznimne konstantnosti, čovjek koji je mogao u desetinku voziti iste krugove. To što je viđeno u Imoli te godine, Mika koji baca sigurno vodstvo u bunar, možda i nije bila njegova krivica. Rubnici na toj stazi su ispod svakog standarda. Zato Imole i više nema u kalendaru Formule 1.

Vratimo se u sadašnjost. Ono što se događalo nakon što je Mika dobio dopuštenje da krene teško je opisati nekom tko to nije doživio. Ni gledatelji sa strane to nisu mogli doživjeti na pravi način, a kamoli netko tko je pregledao videosnimku jer, dok nisi u kokpitu, sve to izgleda lažno pitomo.

Kad je Mika stisnuo papučicu gasa, razvukao prvu pa drugu brzinu do kraja, osjećao sam nevjerojatan napad adrenalina. Strašne sile koje se oslobađaju prilikom tog suludo brzog Caparovog ubrzanja pritišću cijelo tvoje tijelo, osjećaš se kao da ćeš se raspuknuti. Zatim je uslijedilo kočenje koje je bilo ugodno, pritisak je na trenutak nestao, da bi me Mika ponovno malo uzdrmao divljim okretom uz škripanje guma. Nakon toga novo ludo ubrzanje i preslagivanje mojih organa pa olakšanje na kočenju (mora da Mika nije kočio na limitu) te još jedan atraktivan okret i izlazak iz bolida.

Iskustvo za pamćenje. Nešto što čovjeku otvara oči. Formula 1 nije samo prilagođavanje bolida, učenje staze i zatim precizna vožnja uz poneko pretjecanje. Nije ni slična nijednoj kompjutorskoj simulaciji ni nekom F1 simulatoru za građanstvo. Nije ni slična vožnji automobila. Formula 1 je sport koji čovjeka gura na sam rub fizičke izdržljivosti, a on u tim okolnostima, uz nadljudske reflekse, mora biti u stanju kontrolirati zvijer koja puca od konjskih snaga i u sat i pol dugačkoj jurnjavi ne smije griješiti te mora biti stalno na limitu svog bolida.

To nije za svakog. To je privilegija odabranih. Zato možemo reći da su vozači Formule 1 superjunaci modernog doba, gladijatori koji izvode čuda o kojima mi obični smrtnici možemo samo sanjati…