Nakon što je Arijan Ademi, reprezentativac Makedonije i vezni igrač Dinama pao na dopinškom testu koji je obavio nakon utakmice protiv Arsenala u Ligi prvaka, u Dinamu su reagirali mlako i s puno čuđenja. Analitičari tribine pisali su stoga detaljno o dopingu u sportu s naglaskom na najgori scenarij; kako bi Dinamo trebao reagirati ako se vijest pokaže istinitom? Ovo su primjeri iz sporta koji dovoljno govore…
Uvijek kada se pojavi ovakav slučaj, otvaraju se mnoga pitanja. Koje će posljedice biti za igrača, kako bi klub trebao reagirati, i slično. Budući da još nikome nisu poznati svi detalji, a i čekaju se konačni nalazi, o tome se ne može puno reći. No, kako god bilo, doping u nogometu ne bi trebao nikog iznenaditi jer se radi o nečemu što je prisutno desetljećima, i vezano uz neke od najslavnijih događaja u povijesti sporta.
Njemačka pobjeda nad Mađarskom u finalu Svjetskog prvenstva 1954. je jedan od najbajkovitijih događaja u povijesti najvažnijeg reprezentativnog natjecanja i svakako najveće iznenađenje u nekom finalu. Sumnje u doping su se javile ubrzo nakon utakmice, a jaku potvrdu su dobile u 2013. godine objavljenom izvještaju 'Doping u Njemačkoj od 1950. do danas'. U njemu se ponavljaju tvrdnje kako je određeni broj reprezentativaca uoči utakmice primio injekcije metamfetamina. Prema izvještaju, sustavni program dopingiranja s ciljem ostvarivanja što boljih rezultata se provodio kroz dva desetljeća, paralelno s daleko poznatijim istočnonjemačkim programom, kako u olimpijskim sportovima tako i u nogometu, i imao je podršku od političara pa na dalje. Veliki njemački uspjesi od kraja šezdesetih do početka sedamdesetih su se također dogodili u vrijeme trajanja projekta.
Nijemci svakako nisu bili jedini.
Desetljećima već postoje mnoge glasine o zbivanjima u momčadima koje je vodio Helenio Herrera. One su postojale još u eri dok je vodio Barcelonu, no postale su daleko izraženije u Interu. Ferruccio Mazzola je u svojoj autobiografiji optužio Herreru za sistematski doping, uz navođenje kako je igračima prvo davao tablete, a kada bi shvatio da su ih neki ispljunuli, počeo ih razrjeđivati u kavi. Amfetamine su koristili i veliki njemački rivali s početka sedamdesetih, Nizozemci. Klubovi koji su osvojili četiri Kupa prvaka za redom, Feyenoord i Ajax, su redovno primjenjivali tu praksu. Podaci o Ajaxu i ulozi koju je u tome imao klupski doktor, John Rollink, kojeg se povezuje s dopingom u onodobnom nizozemskom plivanju i biciklizmu, su izašli u javnost 2006., kada je bivši Ajaxov maser objavio svoju autobiografiju. 2012. je Johnny Rep priznao kako je koristio amfetamin prije utakmice Kupa prvaka, i napomenuo kako to u to vrijeme nije bilo neuobičajeno. Spekulacije su se vezale i uz još jedan klub koji je zablistao u toj eri, Dinamo Kijev.
Ako se pogleda gornja lista, na njoj su momčadi za koje se opravdano može reći da su simbol ere u kojoj je, mnogi bi bili skloni izjaviti, nastao moderni nogomet. Teško se oteti dojmu kako je ta nogometna revolucija, uz taktičke promjene i rast balagostanja u Europi, u svojim izvorima imala i kemiju. Kroz kasnija desetljeća, doping se vezao uz mnoge momčadi (Olympique Marseille, među ostalima), i igrače (tvrdnje o Ronaldovom korištenju steroida za vrijeme dok je igrao u PSV-u su među zanimljivijima), no daleko je najveću pažnju privukao slučaj Juventusa u devedesetima. Oni koji pamte tadašnji nogomet znaju Juventusove momčadi od 1994. do 1998. kao iznimno dominantne. Fizički, taktički i tehnički. Razvijenost nekih Juventusovih igrača je iznenađivala mnoge u nogometnom svijetu. No, proces je pokrenulo pitanje korištenja EPO-a, hormona koji utječe na proizvodnju crvenih krvnih stanica. U sudskom procesu koji je počeo 2002. liječnik kluba Riccardo Agricola je 2004. osuđen na 22 mjeseca zatvora, da bi sljedeće godine, nakon žalbe, bio oslobođen optužbi. Proces protiv Juventusa se pretvorio u trakavicu koja je završila 2007., zastarom.
Za sezonu 2015/16, UEFA uvodi steroidni modul sportaša biološke putovnice za svoje testiranje programa, a također sporazum o suradnji za ovu sezonu potpisali su sa nacionalnim anti doping organizacijama(NADOs) timovima koji se učestvuju u UEFA ligi i LP.
Dinamo ne može biti kažnjen jer nije isto kad je jedan sportaš npr. tenisači, atletičari i ostali samostalni dopingirani ili jedan igrač koji igra za cijelu momčad, ali kakva su sad nova pravila UEFE tu mogu biti kažnjeni neki drugi, tj. može kazniti ne samo igrače već i prateće osoblje momčadi (trenere, pomoćne trenere), te svaku osobu koja pomaže u dopingu, koja je uključena u doping ili se dovodi u vezu s nekim tko je kažnjen za doping.
Dinamo bi ipak trebao rigorozno novčano kazniti ADEMIJA, ako se dokaže da je sve to potvrđeno na nalazu B i dobije kaznu od dvije godine izgona iz nogometa.
Arijan Ademi je bio ozlijeđen na utakmici protiv Splita i propustio je i neke kvalifikacijske utakmice lige prvaka. Da li je Ademi bi dobro liječen. Da li je od klupskog liječničkog tima slučajno dopingiran, da li je on možda i testiran pa i prije utakmice protiv Arsenala, a da se to slučajno ništa nije objavljivalo, pa je možda sad objavljeno da je testiran, ali koliko puta je bio testiran i od kojeg testa su ti rezultati, jer to što objavljuju, na mora biti da je pao na tom testu, možda i na nekom drugom.
'Ako je Ademi svjesno uzeo stimulans, treba ga kazniti rigorozno. Možda je to izbacivanje iz kluba, drakonska novčana kazna ili nešto treće, sasvim je svejedno. Takav igrač ili takvi igrači, ako ih još ima bilo u Dinamu ili u Hrvatskoj, ne mogu više biti dio sportskog kolektiva, makar htjeli igrati za selekciju Mjesnog Odbora svog sela. A, možda mu je mama, poput Ćiliću, zabunom kupila pripravak koji u sebi nosi nedozvoljene supstance, pa je krivica indirektna?! Ako je tako, onda je primjerena kazna od nekoliko mjeseci neigranja i nekoliko desetina tisuća Eura.'
Na našem portalu Tribina.hr - interaktivnom web communityju – sudjelujte u raspravi. Više informacija OVDJE.
