Prije nekih trinaest godina, novinar i pisac Alex Bellos intervjuirao je Doktora Socratesa. Tom je prilikom jednog od najlegendarnijih nogometaša u brazilskoj povijesti zamolio da napiše predgovor za njegovu knjigu 'Futebol: The Brazilian Way of Life'.

Svestrani Socrates – koji je još za igračke karijere završio studij medicine, a kasnije pisao kolumne ne samo o nogometu, nego i o drugim područjima društva – drage je volje pristao. Rezultat je kratki esej o brazilskom narodu i njegovom najjačem vezivnom tkivu, nogometu. Bellos kaže da se naježio kad ga je prvi put vidio, a osjećaj je sigurno poznat dobrom dijelu čitatelja njegove neobične i živopisne knjige.

'Naš puk je rođen porobljen i oslobađa se svakog dana gromoglasno tražeći istinu. Našu istinu. Onu čija je snaga zasnovana na neotuđivoj kulturi jer dolazi iz duše, iz aure, iz osmijeha; onu u kojoj bijelci i Indijanci, crnci i siromašni imigranti u slast uživaju u životnim zadovoljstvima', između ostaloga piše dr. Socrates Brasileiro. 'Nogomet je sport sazdan od spontanosti i snalažljivosti, luksuza i slobode. On je, vjerujem, dio našeg najprimitivnijeg genoma, poput plesa.'

Dva mjeseca prije početka Svjetskog prvenstva pojavila se još jedna vrlo zanimljiva knjiga namijenjena engleskom govornom području: 'Futebol Nation: A Footballing History of Brazil', koju potpisuje vrlo cijenjeni nogometni pisac i sociolog David Goldblatt. Nije to toliko povijest brazilskog nogometa, koliko povijest Brazila kroz nogomet; u njoj autor vješto i potanko objašnjava zašto je ta globalno najpopularnija igra bila ključna u izgradnji brazilskog nacionalnog identiteta.

Nažalost, u Hrvatskoj je nogometna kultura danas na vrlo niskoj razini i prečesto izgleda kao da se svodi na – čast izuzecima – presice Dinamovog Gazde, reklame za pivo i ustaške pozdrave. Prevladavajući stav među dobrim dijelom domaćih nogometnih kroničara je anti-intelektualizam; 'tamo neke' knjige, teorija i fenomenologija nisu im ni u primislima, a u nas bi i Socrates, da je bio Hrvat, vjerojatno bio ismijan zbog svog filozofiranja.

Tijekom SP-a čut ćete sve o favelama i tome koliko košta pivo, a koliko hamburger u Sao Paulu, ali pitanje je koliko ćete moći saznati o prebogatoj kulturi i povijesti zemlje-domaćina s kojom Hrvatska u četvrtak otvara turnir, ili o tome zašto je Brazil toliko zaluđen nogometom. A ta priča je zaista fascinantna.

Godine 1888. Brazil je, kao posljednja država u obje Amerike, ukinuo ropstvo. Šest godina kasnije u zemlju je stigla prva nogometna lopta – donio ju je, prema priči potkrepljenoj i dokazima, Charles Miller, sin bogate anglo-brazilske obitelji po završetku školovanja u Engleskoj. Uskoro, na samom početku 20. stoljeća, osnovani su prvi nogometni klubovi – među njima i gotovo svi danas najpopularniji, poput Flamenga, Corinthiansa, Fluminensea i drugih.

U međuvremenu, ogromna masa oslobođenih robova slila se (i nastavila slijevati) u velike gradove, a za njima i siromašni bijelci, mulati, pripadnici raznih autohtonih plemena, kao i milijuni imigranata iz Europe – ponajviše iz Italije, Portugala i Njemačke. Društvo je prolazilo dramatičnu preobrazbu iz robovlasničkog i agrarnog u moderno i industrijsko. Gradovi poput Rija i Sao Paula nekontrolirano su bujali i u njima je ubrzo nastao novi, iznimno brojni sloj urbane sirotinje, zatim radničke pa i srednje klase.

No zemlja je bila geografski, prometno, demografski i u gotovo svakom drugom smislu razjedinjena. 'Nema Brazila. Kojim slučajem, ima li Brazilaca?', pisao je pjesnik Carlos Drummond de Andrade, čija je pjesma kasnije ispisana na novčanici od 50 cruzada.

Vladajuća elita nije bila pomirena sa svojom robovlasničkom prošlošću, a rasno izrazito miješani sastav nižih staleža bio je sramotni podsjetnik na njihove vlastite grijehe. Brazil je tijekom stoljeća 'uvezao' tri i pol milijuna ljudi iz Afrike (šest puta više nego područje SAD-a), a među plantažerima i drugom bogatom gospodom uvriježena je i potpuno prihvatljiva bila praksa redovitih seksualnih odnosa s 'kućnim' ropkinjama.

Pristup nogometnim klubovima isprva je bio privilegija više klase, prvenstveno mladića školovanih na europskim sveučilištima i njihovih obitelji. Crnci i mulati gledali su s okolnih brežuljaka, drveća ili krovova kako bijeli dečki ganjaju loptu, a zatim su na ulicama i plažama imitirali njihovu igru u improviziranim uvjetima. Najbolja stvar kod nogometa i glavni razlog zašto je postao tako globalno popularan upravo je činjenica da je to demokratična, inkluzivna igra za koju ne treba nikakva oprema – dovoljan je koliko-toliko okrugli predmet koji može poslužiti kao lopta.

Uskoro su ulični nogometaši polako počeli iz favela prelaziti na stadione i rođen je prepoznatljivi brazilski stil igre, pun vica i atrakcije. Zanimljivo, svojevremeno je prvi svim rasama vrata otvorio Bangu, klub za koji je igrao Eduardo prije nego što je došao u Dinamo. Do 1930-ih godina najveće su nacionalne zvijezde bili crni igrači – poput Domingosa da Guije, zvanog 'Božanski majstor' i Leonidasa da Silve, čiji su nadimci bili 'Crni dijamant' i 'Čovjek od gume'. Ovaj drugi bio je najbolji igrač i strijelac Svjetskog prvenstva 1938.

Kad je general Getulio Vargas preuzeo vlast vojnim pučem 1930., shvatio je da je ljubav prema nogometu jedino što je zajedničko Brazilcima, bez obzira na rasu i porijeklo. Jedino što ih može ujediniti. Vodio je politiku centralizacije, industrijalizacije i populizma; gradio stadione i na njima održavao svoje mitinge.

Koncept nazvan 'Brasilidade' (brazilstvo) bio je temelj njegove 'Nove države' (Estado Novo) i uključivao osobitu vrstu nacionalizma zasnovanom na 'Novom čovjeku' – mješavini europskih i afričkih utjecaja koja je iznenada postala vrlina, a ne više sramota. Nacionalni nogomet, kao moderna i 'progresivna' stvar kakve je Vargas zagovarao, bio je savršen izlog za njegove ideje.

No 'ujedinjenje' Brazila oko ideala multikulturalnosti i rasne miješanosti ipak nije došlo s vrha. O tim je stvarima intelektualna elita raspravljala već desetljećima, a 1933. objavljena knjiga 'Gospodari i robovi' sociologa Gilberta Freyrea bila je prijelomna točka i do danas ostala najutjecajnji rad na polju definiranja nacionalnog identiteta. Freyre, tada vodeći društveni komentator koji je vrlo često pisao o nogometu i uzimao ga za primjer, okrenuo je europske rasne teorije naglavačke i upravo u vrlo heterogenom i izmiješanom sastavu brazilskog naroda vidio njegovu glavnu prednost. On je skovao i frazu 'Futebol Arte'.

Freyreove zamisli prihvatili su mnogi intelektualci i gotovo svi nogometni komentatori – među njima i Mario Filho, najveća ikona brazilskog novinarstva dvadesetog stoljeća čije ime nosi stadion Maracana. Filhovo pisanje, u kojem je uzdizao strast, artizam i improvizaciju brazilskog nogometa, pripisivao ih rasnoj miješanosti igrača i postavljao kao model za brazilsko društvo općenito, pretvorilo se u dominantno shvaćanje brazilskog stila u idućih nekoliko desetljeća. Narod je, naravno, s oduševljenjem prihvatio takvu interpretaciju.

I tako je nastala šablona Brazila kakvog danas poznajemo – prekrasne i preogromne zemlje ujedinjene u ludoj nogometnoj strasti.

Doktor Socrates Brasileiro umro je 2011. Nije uspio završiti roman koji je tada pisao, a čija se fiktivna radnja događa na SP-u 2014., gdje Brazil u finalu gubi od Argentine 0-2, a oba gola zabija Leo Messi. O samom turniru bio je optimističan, kaže Alex Bellos, koji je s njim razgovarao godinu dana prije smrti. 'Od svih nacija na svijetu', rekao mu je, 'nijedna se ne zaljubljuje toliko koliko moja. Svatko tko dođe u Brazil zaljubit će se u nekoga ili u nešto.'