Upoznajte Mariju Franku i istočnog dijela Nizozemske. Ni prezime ni grad nisam joj zapamtio. Samo znam da je oboje sadržavalo ono njihovo hračkavo 'h' u izgovoru. :) Mlada je dama sa svojih 19 godina na prijelazu između srednje škole i fakulteta. Vizualno izgleda tipično nizozemski, plave oči i kosa, a blijedoružičasta koža odaje da joj sunce nije prvi prijatelj.

Njezina trenutna životna avantura jest da je odlučila pješke krenuti od izvora Dunava do Beča. Točnu kilometražu ne znam iz glave, ali sigurno je preko tisuću. Dnevno prelazi oko 20-30 kilometara i jedino što u životu planira jest kamp idućeg dana i hrana za tekući dan. Više od toga si ne može priuštiti jer sve svoje sama nosi na leđima.
Da ne pomislite da egoistično pišemo samo o sebi ili da smo usamljeni na biciklističkom asfaltu, dat ću vam jedan primjer kao protuargument. Žao mi je što sam propustio priliku fotografirati ljude koje upoznamo da ih vidite. Iz fotografija biste vidjeli da smo svi jednaki. Imamo jednake oči, uši, osmijeh i jednako teške naprtnjače, a svatko od nas ima svoju individualnu priču ili životnu avanturu.

Maria nema dramatičan razlog i nije joj se dogodila trauma u životu radi koje bježi na ovakav put. Ona je na pragu odluke izbora profesije kojom će se baviti idući dulji period svog života i misli da će joj putovanje pomoći u odluci. U prijevodu, nema pojma koji faks da upiše. :)

Istovremeno misli da će, ako putuje biciklom ili autom, propustiti neku sitnicu, malu, ali bitnu. Zanimljivo, zar ne?

Kapu skidam mladoj Mariji na toj odvažnoj odluci. Potpuno je normalna, znatiželjna djevojka i nema ništa posebno na njoj osim toga da je tako mlada odlučila ugrabiti svoju životnu avanturu. I ima glomazne ružne čizme za koje kaže da u njima hoda kao po oblacima. Mnogi od nas, uključujući i moju malenkost, ne bi se usudili to napraviti. Niti obući takve čizme niti  krenuti na takav put. :)

Ja sam morao biti puno stariji i sve oko mene je moralo biti potpuno isplanirano da bih se odlučio na put do Londona. :) Dijelim brigu njezinih roditelja, s kojima se svakodnevno čuje ili telefonski ili preko Skypea, ali ona kaže da dosad na svom putovanju nije imala nikakvih neugodnosti.

Sretan put dalje, Maria! Pedalinci kažu 'po pedali', a tebi kažemo 'po đonu'!

A svima vama poruka: prepoznajte svoj životni san jer svi ga imamo negdje u kutku duše. Nemojte ga se stidjeti, već ga zgrabite cijelim svojim bićem.;)

Mariju smo upoznali u trenutku kad se u kampu otvorio težak pljusak. Ona se taman pokušavala zatvoriti u mali šator i rado je prihvatila našu ponudu da se utopli uz večeru našeg kuhara Miceka. Kiša je počela sve češće obilježavati naše putovanje, a i utjecati na pisanje ovih blogova po principu ‘leptirovog leta’. Naime, Nokiju Lumiju tijekom vožnje nosim na zadnjem džepu majice i vadim čim se ukaže kakav lijep prizor. Prije spavanja je stavljam u mali džep šatora. Jutro našeg 17. dana putovanja se kiša pojavila niotkud unutar 10 minuta, što je rezultiralo time da smo cijeli kamp spakirali na brzinu a isto tako i naš šator. Tako je jadna Nokia provela veći dio 17. dana zamotana u mokrom šatoru, a vi ste, dragi pedaloljupci, ostali bez dokumentiranog dijela tog dana. :)

Nokia je pohvalno preživjela svu tu vlagu, ali ipak je štedim pravih pljuskova. Zato većinu slika vidite u idiličnim sunčanim uvjetima. A ima kiše podosta, pričat ću i o tom.

U zadnja dva dana prešli smo oko 180 kilometara cijelo vrijeme prateći tok Dunava, tako da je krajobraz manje više cijelo vrijeme isti. Sva polja se ljeskaju u zlatnim i zelenim bojama, a uglancana sela nižu se jedno za drugim. Kao da poredate Samobor svakih tri do pet kilometara. Ja jako volim Samobor, čisto da znate. :)

Uz svu tu monotonost za vas čitatelje, danas se dogodilo nešto što se može usporediti samo sa pojavljivanjem Halleyjevog kometa svakih 75-76 godina ili činjenicom da su prije dvije godine vidjeli ostarjelog Elvisa u supermarketu negdje u Supetru. Neki prepričavaju s drhtajem u glasu, neki tvrde da su vidjeli, a mnogi odmahuju glavom u nevjerici. Nećete ni vi meni vjerovati, znam.

Naime, danas je Mladen Gaćeša pao s bicikla. Ne brinite, nije mu apsolutno ništa, osim malo povrijeđenog lavovskog ponosa. Taj čovjek ima pod svojom pedalom stotine tisuća kilometara i eto, tresnuo je pred našim očima. :) OK, malo pretjerujem. Nije baš tresnuo, samo nije uspio izvući nogu iz pedale, pa pao, zajedno s biciklom, na bok. Kao i u slučaju Elvisa, tako ni danas nije bilo fotoaparata da ovjekovječi taj trenutak. Neki pedalinci su zabezeknuto gledali tu nevjerojatnu sliku, dok je moja Nokia bila zarobljena u mokrom šatoru. :) Pa sad, vi možete ili ne morate vjerovati.

Mladen vozi svoj Cannondale kojim je išao na svoje najpoznatije putovanje u Peking. Taj bicikl, kao i svi Mladenovi kamperski dodaci, pažljivo su odabrani i, ako je moguće, napravljeni od titana. Mislim da ima i čačkalice od titana. :)