Neno Kljajić jedan je od hrvatskih rukometaša koji je velik dio karijere proveo igrajući s Iztokom Pucom. Naravno, kroz dugi niz godina upoznao je sve njegove vrline i mane, a pod ravnanjem nažalost također pokojnog oca Velimira, njih su dvojica osvojili i prvo hrvatsko olimpijsko zlato.

'Počeli smo još kao klinci igrati za omladinsku reprezentaciju Jugoslavije. Potom i seniorsku, a od 1990. godine bilo smo igrači Zagreba, sve do 1994. Za Hrvatsku smo igrali od osamostaljenja sve do Igara u Atlanti 1996. godine i mogu reći da mi je bio pa skoro kao brat', rekao je za tportal Neno Kljajić.

Znali ste za njegovu bolest?

'Kako ne, svakodnevno sam pratio što se zbiva s njime i nekako sam se potajno nadao čudu iako smo znali da su mu izgledi mali. Nažalost, ovu najvažniju bitku nije dobio.'

Nakon smrti vašeg oca otišao je još jedan velikan hrvatskog rukometa. Po čemu ćete pamtiti Iztoka?

'Imamo jako, jako puno provedenih trenutaka zajedno. Kao prvo, bio je vrhunski rukometaš, najbolji lijevi vanjski s kojim sam ikad igrao i najbolji lijevi vanjski kojeg je imala Hrvatska. Meni je bilo gušt igrati s Iztokom jer znao je sve, a kako je bio odličan pucač, onda su ga protivnici morali duplirati, pa je i meni ostajalo više prostora. Mogu reći, da nije bilo njega ni moja karijera ne bi bila takva jer sam ja mogao više zabijati, a i često mi je znao asistirati. A kao čovjek je bio dobar k'o kruh. Nikad ljut, uvijek za akciju. Često smo dijelili i sobu, pa je uvijek bilo zafrkancije, no znali smo se posvađati pa nismo po tjedan dana razgovarali. Apsolutno, veliki pozitivac, koji će ostati u mojim najljepšim uspomenama', završio je Neno Kljajić.