Jedna od tema razgovora bila je i Cibona.

'Cibona je nešto najljepše u mom životu, nakon obitelji i djece. Nisam mogao izabrati ljepše i bolje od Cibone, nekadašnjeg velikog kluba. Danas sve to izgleda drugačije. To više nije ona Cibona od nekada, na žalost svih nas koji smo joj posvetili svoju mladost. Prije 20-30 godina nitko nije mogao vjerovati da će naš klub spasti na ovako niske grane. Tu su sada ljudi koji nemaju smisla za sport i košarku i što je najvažnije, nemaju ljubavi kao što je imala moja generacija. Mi smo igrali iz čiste emocije, tada nije bilo mnogo novca, niti je materijalno bilo primarno'.

Zagrepčanima dugo ne cvjetaju ruže. Cibona grca u problemima, a ozbiljnih rezultata gotovo i da nema.

'Onog trenutka kada se moja generacija razišla, počevši od trenera Mirka Novosela pa do nas igrača, preuzeli su je ljudi koji su više gledali svoj interes nego interes Cibone. Možda su se ponijeli našim uspjesima, moguće i da su se uspavali. Možda su mislili da će to ići samo od sebe naprijed. Ali, bez truda i rada nema opstanka', objašnjava Knego za MeridianSportBH i nastavlja:

'Izbjegavali su u vremenu tranzicije i društvenih promjena privatizirati klub, jer su se plašili da će tako nestati. Nitko nije želio da se to dogodi, iako s ove točke gledišta, pitam se nismo li svi mi pogriješili. Kada bolje razmislim, nekih ozbiljnih ponuda nije ni bilo. Svi smo mi željeli da to bude kao u početku, da Grad Zagreb i najjače zagrebačke firme stoje uz Cibonu. Međutim, velike firme koje su imale interesa su slabile. S jedne strane opadala je financijska moć tvrtki, a s druge se podizala vrijednost igrača”.

Ta vrijednost je, prema mišljenju Knege, ipak rasla samo u novcu i nije bila praćena i kvalitetom.

'Kada danas usporedimo jednog prosječnog igrača u Ciboni, vrijedi više nego pola ekipe kada smo mi igrali. I u tome vidim problem. Danas dječaci sa 17 godina izađu na parket i jedino što pitaju jest 'koliko ću ja novaca dobiti'. Sada svi koji dođu u Cibonu imaju samo jedan cilj – da što prije odu iz nje', mišljenja je Knego.

Legenda Cibosa pokušala je pomoći svom klubu i izvan terena u ulozi direktora 2010. godine.

'To što sam se vratio u Zagreb i Cibonu mi je bila jedna od najvećih grešaka u životu. Ali, kada imate toliko veliku ljubav u sebi, teško je odoljeti da nešto ne pokušate napraviti. Da sam u tom trenutku znao koliko su zaista dugovi Cibone, ni ta velika ljubav me ne bi mogla povući da se vratim. Kada sam počeo proučavati papire, kada su krenule blokade računa, bilo mi je jasno u kakav koštac sam se uhvatio. Mislili smo svi da će se za dva, tri mjeseca nešto srediti', priča Knego i nastavlja:

'Međutim, nije bilo kraja. Dug je bio 70-80 milijuna kuna, što je za jedan takav klub nemoguće riješiti. Uspjelo se mnogo toga vratiti i nikada se neću moći dovoljno zahvaliti ljudima koji su u tom trenutku priskočili u pomoć da Cibona opstane. Imali smo mi rezultat, ali nedostatak financija je pritiskao. Nekada nismo znali kako ćemo otputovati u Europu na utakmicu, a kamoli kako ćemo podmiriti obaveze prema igračima, što je najvažnije. Ako igrač nije miran, dolazi do sumnji, strahova, da ne kažem i nedovoljno zalaganja na utakmicama. Vremenom je opadala i kvaliteta igrača, ne samo u Ciboni, već i u čitavoj Hrvatskoj. Nije bilo dovoljno dobrih igrača na domaćem tržištu.

Razlike između nekada i sada provlače se kroz veći dio razgovora. Knego smatra da je nemoguće usporediti ta dva vremena.

'Mi smo nekada po tri mjeseca bili zajedno. Nije bilo telefona, družili smo se, pričali. Kada nije bilo treninga, igrali smo karte, šah… Mi smo bili klapa. Na primjer, Cibona ode u Beograd ili Sarajevo, navečer razmišljamo što ćemo raditi i svi odemo u kino. Sve je to dovodilo do toga da ja na terenu nisam razmišljao hoće li meni Nakić, Čutura, Gospodnetić ili Krešo zatvoriti leđa. Jednostavno sam znao da će to odraditi za mene, kao i ja za njih. Danas toga nema. Sada je sva poanta u tome – ja imam svog igrača i želim postići toliko poena. Imamo 12 igrača i 12 individua koji gledaju samo u sebe i u svoj telefon. I to im predstavlja čitav kontakt sa svijetom i ekipom. A na terenu se sve jasno vidi, jer na terenu igra momčad', poentirao je Knego. Cijeli intervju možete pročitati OVDJE.