Iako se Ludbrežani hvale time da je njihov grad centar svijeta, u srijedu 12. listopada 'centar svijeta', posebno hrvatske nogometne javnosti, bit će ipak 20-ak kilometara istočnije, u mjestu Cvetkovec.

Domaći Tehničar, klub koji se natječe u petom rangu hrvatskog nogometa, dočekat će splitski Hajduk u 16-ini finala SuperSport Hrvatskog nogometnog kupa. A svi znamo kakvu pozornost privlače najveći hrvatski klubovi kada dolaze u manje sredine.

'Ovisi o vremenu, ali vjerujem da će se skupiti barem četiri, pet tisuća ljudi. Evo, još krajem rujna prodali smo više od tisuću ulaznica. Složit ćemo montažne tribine, s time da imamo i jednu pravu, s 300-tinjak mjesta, a siguran sam da će se ljudi snaći i gledati sa svih mogućih pozicija ovu utakmicu. Naravno, moramo napraviti i koridor za gostujuće navijače. Očekujemo spektakl', s puno entuzijazma rekao je za tportal Krunoslav, poznatiji kao Kruno, Lovrek.

Danas je 43-godišnjak te vodi školu nogometa u ovom klubu, ali i kao igrač-trener nastupa za seniore.

Hoćete li dati sebi koju minutu?

'Ha, ha... Ako zaslužim na treninzima, valjda hoću. Nemam još uvijek trenersku licencu pa onda kao igrač sjedim na klupi. Rekao sam ljudima u klubu, prije nego smo odigrali prvo kolo u kupu, ako prođemo i ako slučajno izvučemo Hajduk, da bih volio baš protiv Bilih odigrati zadnje službene minute seniorskog nogometa. Tako bih, eto, protiv meni najdražeg kluba zaključio karijeru.'

Mladost iz Petrinje bila je prva prepreka Tehničaru. Riječ je o klubu na čijem je čelu, ujedno je i vlasnik, poznati i priznati odvjetnik Josip Mađarić, entuzijast i zaljubljenik u nogomet koji ga je svojim novcem digao iz najnižeg ranga natjecanja i doveo ga čak do treće lige.

Za Tehničar iz Cvetkovca igraju medicinari, pravnici....

Nego, hoće li vaši igrači imati snage i možda vam podariti senzaciju? Čime se oni bave u životu?

'Znam da će se sigurno truditi, a svi znamo da su moguća iznenađenja u kupu. A ja ih sigurno, kao bivši Hajdukov igrač, neću sputavati u tome. No realnost je ipak malo drugačija. Većinom su to dečki koji su završili fakultete, a neki i dalje studiraju. Rade po bolnicama, odvjetničkim uredima. A ovo im je ustvari rekreacija. Uglavnom su svi prošli određene škole nogometa, najvećim dijelom u Slaven Belupu. Bilo je čak i U-18 reprezentativaca, s nama je i Ante Mrmić, koji je bio u Dinamu, a sin je Marjana Mrmića, te nam ponekad dođe i odradi golmanski trening. Spoj smo mladosti i iskustva, kako se voli reći.'

Tijekom dugogodišnje igračke karijere bili ste napadač pa vjerojatno pamtite prve golove. Iako je prošlo već dosta vremena.

'Da, zbilja je prošlo puno. Evo, skoro 25 godina. Prvi službeni gol u HNL-u zabio sam u Zadru, a odigrali smo 1:1. Zanimljivo, i na oproštaju od HNL-a zabio sam protiv Zadra. Bio je to hat-trick Danijelu Subašiću. Što se ove moje 'nogometne jeseni' tiče, zadnji sam gol zabio u predzadnjem kolu prošle sezone, kad smo osvojili naslov prvaka, u pobjedi 3:0 protiv Pitomače.'

Kako je sve počelo?

'Spontano, kao i kod svih klinaca. Krenuo sam u matičnom klubu Bukovčanu 27. Tijekom vikenda sam igrao za tri ekipe - osim za moj Bukovčan, za Podravinu i za još neke, sad se ne sjećam točno. Onda sam s 14 i pol godina otišao na probu u NK Zagreb. I sjećam se kao jučer, igrali smo utakmicu, nisam odigrao ništa posebno, ali sam zabio dva gola i pobijedili smo 3:2. Iskreno, bio sam razočaran i nisam očekivao ništa, ali nakon nekoliko dana pozvali su me da dođem. I tako sam se preselio u Zagreb, odnosno postao sam igrač Zagreba.'

Kako to da niste otišli na probu u Dinamo? Obično ljudi iz sjevernih krajeva maštaju o Dinamu.

'Postoje nekakvi dječački snovi, ali ja nisam išao toliko daleko. Kažem, čak nisam vjerovao ni da ću proći u NK-u Zagreb. Međutim poklopilo mi se. Stasao sam, a onda sam sa 16,5 godina otišao na pripreme s prvom momčadi u Rovinj, u kojoj su bili Elvis Scoria, Fabijan Komljenović, Joško Popović, Dražen Biškup… Debitirao sam u remiju 2:2 protiv Dinama, poslije sam polako uhvatio standardnu poziciju u ekipi i dogurao do kapetana. Vrhunac je pak bilo osvajanje naslova prvaka 2002. godine s Cicom Kranjčarom.'

Lovrek o najljepšim danima u NK Zagreb

Kažu mnogi, a potvrđuju i knjige, da je to bilo najljepše Zagrebovo doba.

'Bilo je to prekrasno Zagrebovo vrijeme, ali moje baš i ne. Bio sam u početnih 11, ali u dva navrata te mi je sezone puknula noga. Metatarzalna kost jednom, a drugi put koščica u gležnju. Tako da sam naslov prvaka dočekao u gipsu.'

U čemu je bila tajna, kako vas je, danas nažalost pokojni, Cico Kranjčar tako uspješno vodio?

'Teško mi je reći čime nas je osvojio. Sjećam se samo da kamo god smo došli stadioni su bili puni, od Varaždina, Koprivnice, do Osijeka, Zadra. Imali smo odličnu ekipu, ali prevaga je bio Ivica Olić. Bilo nas je 25 podjednakih, uz Olića, ali i sjajnog Cicu. Već sam pričao kako je složio momčad s petoricom napadača. Momčad se skupljala neko vrijeme, neki nisu produžili ugovor s Rijekom, neki s Dinamom ili Hajdukom. Olić je bio 'šlag na torti'. Bio je u Marsoniji, htjeli su ga Dinamo i Hajduk, ali ipak je došao nama. I mislim da mu je to bio pun pogodak. Na kraju je bio prvi strijelac lige, osvojio je naslov prvaka, a kasnije je napravio veličanstvenu karijeru.'

Nakon tog naslova Zagrebova su kola polako krenula nizbrdo.

'Ekipa se počela rasipati, mislim da smo tek Vasilj i ja ostali još sezonu, dvije. Klub je već tada bio u financijskim problemima, pa kada je došla ponuda iz Japana, odmah sam je prihvatio.'

Niti na Dalekom istoku nije bilo jednostavno.

'Ma da, užas. Odradim cijele pripreme, i to jako dobro, a onda mi u zadnjoj pripremnoj utakmici strada zglob. I što mogu? Ništa. Sve ispočetka. Tako da sam skupio tek nekoliko utakmica za Cerezo Osaku.'

Uslijedio je povratak u Hrvatsku 2004. godine. Točnije u Hajduk. Tada vam je srce došlo na svoje?

'Tako je. Jer iako u mom kraju gotovo svi navijaju za Dinamo, meni je Hajduk bio draži. Ne znam zašto. No ta sezona Hajduku nije počela dobro. Izgubio je od Shelbournea, igračima su na Poljudu iskopali grobove. Baš sumorna atmosfera. Međutim htio sam ići i probati. Jer Hajduk je veliki klub. I onda na svoj rođendan debitiram za Hajduk i izgubimo od Dinama 3:0 (op.a., golove su zabili Eduardo, Zahora i Karić) u Maksimiru. No na kraju se ipak sve završilo na najljepši način. Pobjedom u Varaždinu, a i ja sam zabio gol, osigurali smo naslov prvaka.'

Možemo konstatirati, na veliku žalost Hajdukovih navijača, zadnji?

'Da, baš tako. Nažalost. Dugo je prošlo od naslova. Istina, prošle sezone sam se ponadao da bi mogli nešto napraviti, dugo su bili u utrci za naslov. Stvorila se euforija, dobro su igrali. No tu priču gledamo već 17, 18 godina. Uvijek su kao blizu, ali tek rijetko kada uzmu kakav kup. A to sigurno ne zadovoljava navijače Hajduka. Dugo traje ta dominacija Dinama. I Rijeka je čak uspjela doći do naslova u međuvremenu, ali i ove sezone vrlo je izvjesno da je Dinamo br. 1. Međutim, kako je Hajduk izgledao nekoliko godina prije i kako izgleda sada, to je ipak bitan pomak.'

Dojam je da je dolazak Marka Livaje itekako puno doprinio tom 'ludilu'.

'Meni je tek dolaskom u Split postalo jasno koliko Torcida živi za taj klub. Ta euforija, na svakom uglu samo Hajduk... I sada je tako dolje. Hajduk im je na prvom mjestu, ali i na drugom, trećem, četvrtom... pa je onda neka rupa. I opet Hajduk. Ali dolaskom Livaje sada su i djeca dobila pravog, istinskog idola. Vidim da je i on sretan. Vratio se u top formu, vidi se da je ekstra igrač, jer čim iz naše lige doguraš do reprezentacije, znači da si klasa.'

Nakon Hajduka oprobali ste se u Belgiji.

'Da, bilo nas je dosta gore u Lierseu: Vukojević, Goran Tomić, Mujanović, ja… Ali ništa vrijedno spomena. Tako da sam s veseljem prihvatio poziv Ćire Blaževića da se 2006. godine vratim u Zagreb. I tih sezonu i pol igrao sam najbolji nogomet u karijeri.'

Dva dana uoči transfera u Španjolsku - šok!

Toliko dobar da ste se u zimskom prijelaznom roku trebali preseliti u Deportivo iz La Corune.

'Tako su mi barem rekli. Zagreb je igrao na dvoranskom prvenstvu, ali sam odmah na startu utakmice protiv Dinama zadobio tešku ozljedu, popucali su mi ligamenti. A onda dodatni šok nakon svega. Tek nakon ozljede dobio sam informaciju da sam dva dana nakon te utakmice trebao otići na liječnički pregled u Španjolsku. Deportivo se borio za ostanak i trebao mu je napadač, a ja sam u tih sezonu i pol u 46 utakmica zabio 32 gola. Bio sam baš vrhunski pripremljen. I tko zna kako bi mi se karijera kasnije rasplela. Nažalost, nikad neću doznati.'

Unatoč tom pehu, pričalo se da su vam se otvorila vrata Kaiserslauterna.

'Da, pojavila se i ta opcija. Ali onda se u priču uplelo puno ljudi, zvalo me nekoliko menadžera, a svi s istom pričom - 'ja ću ti riješiti transfer'. Naravno, nije se dogodilo ništa. A ja sam otišao u Tursku.'

Zanimljivo, nakon Turske godinu dana Lovrek je bio bez kluba, ali onda je 2010. godine zabljesnuo u južnokorejskom Jeonbuk Hyundaiju. U debiju je zabio tri gola, a s klubom je stigao i do finala azijske Lige prvaka.

'Nakon ovog drugog mandata u Zagrebu, mislim da mi je to također vrlo uspješna stanica u karijeri. Od stila života do mog nogometa. A i klub spada u sam vrh azijskog nogometa. Uživao sam tamo.'

>> Alessandro Del Piero samo za tportal o 'bijegu' u Sydney te Tudoru, Bokšiću, planovima…

Inozemnu ste karijeru okončali još dalje, u Sydneyju, dijeleći svlačionicu s legendarnim Alessandrom Del Pierom.

'Da, definitivno najveći igrač s kojim sam igrao. Imao sam sreću i privilegiju da se nađemo u istom klubu u isto vrijeme. Gospodin u kopačkama - na terenu i izvan terena. Profesionalac samo takav. A u to vrijeme imao je već 38 godina. Zbilja je bila čast igrati s njime.'

Ali nije jedino veliko ime u vašoj dugogodišnjoj karijeri, koju krasi i podatak da ste zabili najviše Zagrebovih golova u međunarodnim natjecanjima. Mnogi kažu, da nije bilo vas, ni Mandžukić se ne bi nazabijao golova za Zagreb. Pa je pitanje bi li se probio do Dinama?

'Ha, ha... Ma vidjelo se na njemu da je ekstra klasa. Ali da, u mojoj prvoj sezoni kada sam se vratio Mandžukić je bio već tamo, no još uvijek je bio klinac. I sjećam se da mi je rekao da je sezonu ranije zabio tek dva ili tri gola. Onda nas je Ćiro zajedno stavio na teren, mene kao dodavača, a Mandžukića kao napadača. I tada se Mandžo raspucao. Vjerojatno bi zabio još više, ali i on je te sezone imao ozljedu metatarzalne kosti.'

Bilo je još velikih (su)igrača, ipak ste godinama bili na terenima, a karijeru ćete okončati u 44. godini, stariji od Luke Modrića.

'Olić, Bulat, Vasilj… Ustvari, kompletan Zagreb iz vremena u kojem smo bili prvaci. Poslije su se još priključili Goran Jurić, moj veliki prijatelj, zatim Robert Prosinečki, iz vremena u Hajduku to je svakako Niko Kranjčar... S njime sam bio i cimer.'

U takvoj karijeri, prepunoj pehova ili, bolje rečeno, ozljeda, Lovrek je osvojio tri naslova prvaka - sa Zagrebom, Hajdukom i Jeonbukom. Uspio se izboriti i za hrvatski dres u mlađim kategorijama te je tako bio s U-18 reprezentacijom na Europskom prvenstvu na Cipru, gdje je osvojena bronca, odnosno na Svjetskom prvenstvu U-20 reprezentacije u Nigeriji, gdje je Hrvatska stigla do osmine finala.

'Znam da toga nema nigdje, ali moram se pohvaliti da imam i jedan nastup za A reprezentaciju. Igrali smo kao reprezentacija za Trofej Marjana, a vodio nas je Otto Barić. Bilo je nekoliko ozlijeđenih igrača, ali bez obzira na sve, meni je to bila čast i ponosan sam na to. No kad sam već spomenuo legendarnog Otta, svakako bih i Branka Ivankovića, Ćiru Blaževića, Cicu Kranjčara, Blaža Sliškovića, Igora Štimca, Ivu Šuška… Da, i Nikolu Jurčevića. Čini mi se da mu je prvi samostalni trenerski mandat bio na klupi Zagreba.'

Postoji li mogućnost da nastavite njihovim stazama?

'Ne znam. Vidjet ćemo što će vrijeme donijeti. Sada radim s djecom. Naravno, i sa seniorima, koji su čak i predobri za ovaj rang u kojem igramo. Međutim da imam sada nekih ambicija postati prvoligaški trener, nemam. Barem ne u ovom trenutku. Još uvijek učim, što uz knjigu, što na terenu, ali za sve treba proći vremena. Danas, sutra... tko zna.'

Zbilja. Tko zna? Možda u srijedu posvjedočimo još jednom sportskom čudu, pa se na Poljudu sjete i 'svog' Krune.