Umjesto da razmišljaju o borbi za medalju, hrvatski rukometaši moraju snaći snage i posljednje dvije utakmice na Euru igrati za spašavanje ugleda. U ponedjeljak protiv Islanda te u srijedu protiv Nizozemske. Daleko je to od planova i ambicija s kojima se otišlo u Mađarsku.

Međutim, u cijelu se priču uplela i korona, što je sasvim sigurno poremetilo planove igrača i izbornika Hrvoja Horvata. No, iako je rezultat takav kakav jest, a za njega je odgovornost preuzeo upravo izbornik, jedna od legendi hrvatskog rukometa, Vladimir Jelčić ima razumijevanja.

Inače, za one koji ne znaju, 'Mana' Jelčić, danas 53-godišnjak, bio je dio generacije RK Zagreba (u ono vrijeme Zagreb Chromosa), koje se iz druge Yu-lige penjala do prve lige, ali odmah potom i do naslova prvaka bivše države. Bio je Jelčić dio generacije koja je sa Zagrebom dva puta osvajala naslov najbolje europske momčadi, dok je s reprezentacijom osvojio prvu europsku broncu, ali i olimpijsko zlato u Atlanti 1996. godine. Dakle, njegova riječ itekako ima težinu u rukometnom svijetu.

'Ono što su igrači pokazali protiv Danske, a to su angažman, energija, obrana, želja, srce, u prvom poluvremenu je bilo odlično. U drugom poluvremenu su nas ipak zaustavili s igrom 'sedam na šest'. Tu se nismo uspjeli najbolje snaći, posebno u prvih 15 minuta drugog dijela. Jednostavno, nismo imali rješenja, i tako se utakmica praktički rasplela, jer naši više nisu imali snage i mogućnosti nešto ozbiljnije napraviti. Danska je izuzetno dobra ekipa, znalački su sve rješavali, imaju Hansena, kojeg Gojun i Načinović nisu uspjeli pokriti. Sve ostalo je bilo više, manje OK. Posebno u odnosu na prije', počeo je svoju analizu za tportal Jelčić, koji posljednja dva mjeseca radi kao trener RK Rvacke iz Livna, kluba koji se natječe u Prvoj ligi Bosne i Hercegovine (op.a. riječ je o drugoligaškom natjecanju, jer se najjači razred zove Premier liga), u skupini Jug.

'Ne trebamo biti nezadovoljni. Treba im dati prostora. Jer u ovakvim okolnostima teško je bilo što očekivati. I sa svim tim problemima, koronom, promjenama, pomlađivanjem. Za nas je u ovim okolnostima ovo bila 'nemoguća misija'. Nažalost, postoje druge stvari, druge prirode, koji itekako utječu na sve u i oko rukometa, odnosno reprezentacije'.

Na što točno mislite?

'Igrača imamo, ali uvijek kukamo kako nema novca. Ali ne igra novac. I ne rješava sve, odnosno ne pobjeđuje on. Stvar je u tome da u Hrvatskoj nemamo jaku ligu. Imamo jednog Zagreba (op.a. PPD Zagreb), koji nije konkurentan u Europi već dugi niz godina. Liga bi trebala biti jača, klubove bi trebalo osnažiti i financijskim im pomoći, jer svi imaju problema s financiranjem. Činjenica je da imao igrače, ali čim se pojavi neki dobar i mladi, odmah bježi van. Za sitne novce. Ali samim time oslabljuje hrvatsku ligu. Možda bi se trebali ugledati na nogomet, pa smanjiti ligu i da bude više jakih utakmica. Imamo Zagreb koji se šeće kroz domaću ligu, ali onda niti ti igrači ne mogu skupiti pravo iskustvo. Ne osjete prave utakmice. Domaće prvenstvo bi trebalo dati taj potrebni impuls. A u naše vrijeme to nije bilo tako. Kad se sjetim kakve smo mi utakmice prolazili'.

Nego, vratimo se još malo na Euro. Ako je Hrvatska mogla biti gotovo ravnopravna Danskoj, zašto nije takva bila protiv Crne Gore, u utakmici koju nije smjela izgubiti?

'To je istina. I slušao sam Peru Metličića što je rekao, da su trebali zaustaviti Branka Vujovića a ne Mikkela Hansena. To je sve istina. Ne volim biti kritičan, ali tu problema ima. Čitam puno izjava od bivših igrača, i u svim tim izjavama ima istine. Taj popis kojeg imamo, imamo. Ne možemo se izvlačiti na to koga ima, ili koga nema. Ne treba nama 15 igrača. Dovoljno je sedam dobrih, plus golman. Svi ti koji su otpali nisu jamstvo da bi mi igrali bolje ili da bi pobijedili. Mi imamo dobrih igrača, oni još nisu odlični. Ima nešto odličnih, to znamo koji jesu. Ali za nešto više treba biti i koji vrhunski. One generacije koje su prije osvajale medalje, svi su bili odlični, ali je bilo i dosta vrhunskih. A danas takvih baš i nemamo. I tu trebamo napraviti nekakav zaključak, zašto mi sada ne možemo očekivati da imamo rezultate, medalje. Znam, mi želimo uvijek više, kod nas je uvijek 'toplo-hladno', danas ih pljujemo, sutra dižemo u nebo. Ali treba naći sredinu i sve graditi pomalo'.

Neki mladi, poput Tina Lučina ili Ivana Martinovića, ipak su pokazali da imamo igrače pred kojima bi mogla biti lijepa budućnost?

'Može se računati na njih, ali ne smije nam biti izlika i opravdanje 'treba nam iskustva'. Ili igraš ili ne igraš. Iskustvo stječeš kroz jaku ligu, kroz jako treniranje. Nažalost, imamo igrače koji nisu usvojili neke elemente. Preskočili su ih jer su bili superiorni u odnosu na svoje vršnjake. To je neka osnova, a što im Nikša Kaleb jako dobro zna rastumačiti na pomalo šaljiv način. To su sitnice koje znače, u ovom kontekstu, rukometni život'.

Nakon utakmice izbornik Horvat bio je dosta samouvjeren. No, svi znamo da je rezultat jedino mjerilo. Kako nije uspio odvesti Hrvatsku na olimpijske igre u Tokio, a nije niti sada napravio neki rezultat, hoće li i dalje imati povjerenje Hrvatskog rukometnog saveza?

'Ne znam kakva je politika saveza. I nisam dugo u muškom rukometu. Zadnje što sam radio u Hrvatskoj, bilo je u ženskom rukometu. Tako da zbilja ne znam kakve su im vizije i planovi. Znam samo da se kuka kako se nema novca. Ne znam jesu li i cure dobile novac. Ne znam kakav im je plan, niti kratkoročni, a kamoli dugoročni. Prvenstveno, u hrvatski rukomet mora se uložiti. Klubove moramo ojačati, moramo smanjiti ligu. Nemamo konstantu, nemamo glavnog sponzora, nema puno toga što bi trebali imati. Što se tiče samog trenera, prihvatio je odgovornost, imao je valjda slobodan izbor. No, sigurno je imao neku svoju viziju, kao što bi je imao svatko od nas. E sad, koliko će mu to kreditirati, i koliko će imati strpljenja to nitko ne zna', zaključio je Vladimir Jelčić.

Mi se nadamo da će ove njegove riječi doprijeti do čelnika saveza. Jer evidentno je da, bez obzira na loše stanje u hrvatskom rukometu, igrači još uvijek stasaju, ali samo s njihovim zadržavanjem u domaćem okruženju, podići će se kvaliteta svima, a onda će i izbornicima biti lakše sastavljati reprezentaciju.