Hrvatska nije igrala dobro protiv Azerbajdžana, što je ostavilo loš dojam na domaću javnost, a Tribina.hr pokušava debatom riješiti problem sterilnosti našeg napada. Vrlo zanimljivu opciju ponudio je korisnik Marko, a njegovu analizu prenosimo u cijelosti:

'Nakon Azera postalo je jasno kao dan - Mandžukić je potpuno izvan forme. Napadač koji je još početkom ove kalendarske godine bio strah i trepet u šesnaestercu sada izgleda kao da nije u istoj fazi s loptom i igrom uopće. Zabio je tek dva gola u službenoj utakmici još tamo od veljače (Italiji u Splitu i za Juventus u Superkupu). Evidentno je da ga ne ide gol, ali niti igra. Ono što je u Bakuu ponajviše bilo vidljivo jest da je potpuno zakazao u svom najjačem elementu napadačke igre - glavom. Iako je dobio par izvrsnih visokih lopti s bokova, redom je njegov skok bio krivo tempiran pa je udarac bio neprecizan ili jako slab. Nepotrebno je i napominjati kako je još dva izvrsna dodavanja s boka upropastio lošim reakcijama (pokušaj udarca petom i „zicer“ s vrha peterca).

Dakle, imao je ukupno 5 udaraca po golu – od toga 3 u okvir – ali teško da bi se bilo koji od tih mogao biti tretiran kao dobar udarac, a kamo li vrhunski. Uz očigledne pogreške u pucačkom dijelu, dojam je i da nije toliko fizički moćan kao što je bio u Bayernu i u prvoj polovici prošle sezone u Atleticu. Vrlo često su Azerbajdžanci bili prije njega na loptama u petercu, izbijali mu čisto loptu s leđa i kvalitetno ga držali „na uzdama“. Dovoljno se sjetiti njegove moći kada je Chielliniu, Puyolu ili Hummelsu bilo apsolutno nemoguće ukrotiti ga svih 90 minuta. Da li se radi o trenutnom padu ili je to sada već posljedica njegovog načina igranja i treniranja – u ovom trenutku je teško reći, ali je jasno da na terenu više smeta nego koristi.

I jasno je da se postavlja pitanje – što sada? Prije samo 12 mjeseci, Hrvatska je imala napadački kadar koji je izazivao respekt, da ne kažemo strah, kod svake obrane u Europi. Mandžukić je suvereno vladao napadom Atletica, Kramarić je nosio Rijeku kroz HNL i Europa Ligu svojim golovima, asistencijama i generalnom sposobnošću igre, Perišić je bio jedna od glavnih violina jakog Wofsburga… Danas pak je situacija dijametralno suprotna. Mandžo je na rubu da završi na klupi novog kluba. Kramarić se više niti ne sjeća kada je posljednji put zaigrao u važnoj utakmici. Jelavić i Dudu su prošlo svršeno vrijeme, Rebić zasad ne pokazuje da će ikad ostvariti svoj potencijal, a Olića su ipak sustigle godine pa je i u HSV-u završio na klupi.

Ono što je tužnije od toga jest da Hrvatska trenutno niti u perspektivi nema napadača (pravu špicu, ne igrača tipa Pjaca) za kojeg bi se moglo reći da je velika nada ili potencijal. Koji bi mogao biti iznenađenje, as iz rukava. Dovoljno je pogledati HNL – prvi napadači „najbolja“ tri kluba su redom Čileanac, Kamerunac i Slovenac. Jasno je da Kovač sada nema pretjeranog izbora. Igrači koji su tu su – barem što se napada tiče – najbolje što u ovom trenutku može izabrati. Te mu sada umjesto „slatkih“ preostaju stvarne brige o kojima mora razmišljati doslovno još od check-ina na aerodromu u Bakuu.

Što bi značilo sljedeće: jedini „pravi“ napadač koji trenutno redovno igra u svom klubu i koji je donekle u formi je – Nikola Kalinić. Onaj isti Kale koji je uvijek bio peti izbor svakog izbornika. Igrač čije osnovne karakteristike igre teško mogu precizno opisati i najzagriženiji fanovi. No, nije nimalo sporno da je svojim igrama u Dnipru prošle sezone izborio transfer u Fiorentinu, u kojoj je obje ovosezonske utakmice odigrao svih 90 minuta. I to vrlo solidno – bez gola, ali uz pohvale trenera. Bez obzira na to, on je oduvijek ostavljao dojam koji se najlakše opiše sa „Meh...“

No, napadački se problemi ne mogu riješiti samo promjenom kadra, nego i koncepcije. Zato bi Hrvatska mogla protiv Norveške odigrati u formaciji 4-4-2. Onoj najklasičnijoj sa dvije linije. Na golu Subašić, u obrani kao i protiv Azera. U vezi Perišić-Modrić-Rakitić (Brozović)-Srna. A u napadu Pjaca-Kalinić. Zašto baš taj dvojac? Zato što Pjaca ima motoriku i brzinu za vrhunsko istrčavanje kontri i prolaske 1-na-1, dok je Kalinić sposoban svojim kretanjem i izvlačenjem na bokove otvarati prostor njemu i veznjacima. Pjaca je, nervozi usprkos, pokazao da u reprezentaciji može biti pojačanje, te da donosi neke kvalitete koje nedostaju našim ostalim napadačima, te svakako mora zaigrati u Oslu. A Kalinić? Kako je rečeno, jedini od naših napadača zaista igra u klubu, a da nije najgori na terenu. A igrao je u Dnipru koji je bio čista kontraška momčad i shvaća taj stil igre.

Iako bi možda za predloženi stil igre bolja bila formacija 3-5-2, treba biti realan i reći kako ova Hrvatska ne zna igrati u toj formaciji, pa bi takvo taktiziranje gotovo sigurno bilo pucanj u vlastitu nogu. Stoga ostaje varijanta s četiri u vezi. Perišića i Modrića zasigurno ne treba ovdje opravdavati. Rakitić je odigrao jako loše u Bakuu i ne bi nikako smio biti nedodirljiv samo zato jer je prva postava Barcelone. Opet, upravo je on u Barceloni vrlo često link preko kojeg kreću ubojite kontre u režiji MSN tria i to se ne smije zanemariti.

Vjerojatno najveći upitnik za većinu bi ovdje predstavljao Srna. Istina je da je s godinama izgubio motoriku, te da ga mnogi opravdano prozivaju da živi na staroj slavi, no… Upravo bi na poziciji desnog veznog njegove boljke bile daleko manje vidljive, a mogle bi se istaknuti vrline. On i nadalje ima vrlo dobru dugu loptu, zna izvoditi prekide, a defenzivno je odgovorniji od klasičnih krila. S obzirom da bi morao pokrivati puno manji prostor nego li kao desni bek, a da bi uz njega stranu pokrivao iznimno brzi i tehnički sposoban Vrsaljko, na taj način bi se s te strane mogle vrlo brzo nakon oduzetih lopti lansirati kontre bez velike opasnosti za re-kontru.

Dakle, kompenzacija stanja napadača sigurno nije moguća samo zamjenom u vrhu. Potrebno je napraviti rošadu, te iskoristiti igrače koje imamo na način koji njima odgovara, umjesto da ih se tjera da se prilagođavaju sustavu. A pitanje je da li je Kovač spreman na to. Ma koliko bilo oponenata Biliću, teško bi bilo reći da nije bio inventivan u bitnim utakmicama. Stoga ne bi škodilo "posuditi" njegove ideje ponekad. Samo pitajte Njemačku, Tursku, Arsenal i Liverpool...'