U paklenoj atmosferi u Bursi, pred 44.000 gledatelja, 22-godišnji Josip Stanišić pokazao je da je već sada jedan od najboljih bočnih igrača svijeta. Lakoća kojom je dobivao duele i prelazio iz faze obrane u napad je zastrašujuća. Oduševio je izbornika Zlatka Dalića, ali i kritičare. Naravno, za one koji redovito prate Bundesligu, Josip Stanišić, igrač minhenskog Bayerna, nije iznenađenje. Ali je zato Stanić za tportal rekao što ga je zapravo iznenadilo kod njega.

'On je u neku ruku iznenađenje, pogotovo jer je na takvoj razini odigrao tako važnu utakmicu, a to je ono što nosi iz Bayerna. To je dokaz koliko je on jak u glavi! A opet, s druge strane, on za mene nije iznenađenje jer ga pratim i volim takav tip igrača. Eto, sad izbornik Dalić ima slatke brige jer na toj poziciji imamo i Josipa Juranovića, koji također sjajno igra', kazao je za tportal Stanić, igrač koji je u pohodu na svjetsku broncu 1998. kod Ćire Blaževića igrao upravo na poziciji desnog bočnog.

'Ma nema pozicije koju u karijeri nisam igrao. Službeno nisam bio samo golman! Evo ukratko, u Željezničaru sam igrao napadača, ali igrao sam i veznog. No malo ljudi zna da sam u Želji debitirao kao stoper, a u sljedećoj sam utakmici igrao lijevog beka. Nakon toga, u Dinamu sam igrao lažnu devetku, dakle iza Vlaovića i Cvitanovića', dodao je Stanić te nam je ispričao anegdotu o tome kako ga je pokojni Vlatko Marković nagovarao da igra isključivo na poziciji stopera.

'Vlatko me obožavao! Rekao je da sam rođen za tu poziciju i forsirao me kao stopera dok sam bio u mladoj reprezentaciji. No mene je odbijala svaka pozicija u kojoj sam udaljen od gola. Kasnije sam izgradio inozemnu karijeru kao napadač, pogotovo u španjolskom Gijonu, portugalskoj Benfici i belgijskom Bruggeu, gdje sam doživio eksploziju (u 37 utakmica zabio je 27 golova, op.a.)', prisjetio se Stanić.

No usprkos tome što je briljirao u napadu i tada bio zvijezda talijanske Parme, pokojni trener Ćiro Blažević inzistirao je da igra na poziciji desnog bočnog.

'Ćiro je na toj poziciji želio ofenzivnijeg igrača i ja sam tu njegovu ideju u prvi tren – odbio! No na koncu sam ipak prihvatio, jer znate svi kakvu je Ćiro imao moć uvjeravanja.'

S obzirom na sve to, svaka Stanićeva riječ ima težinu, stoga je zanimljivo čuti što kaže o Stanišiću:

'Čim si u Bayernu, u jednom od najvećih europskih klubova, sve je jasno. U takvom klubu si u automatizmu i u zdravom mentalitetu. I kad takav igrač, koji je u vrhunskom trenažnom ciklusu, dođe u reprezentaciju, bez problema se prilagodi potpuno drukčijoj vrsti nogometa. A da tako igraš, to znači da imaš strahovito puno samopouzdanja i sjajne fizičke sposobnosti. I naravno - da si psihički strašno jak!

Stanić se kratko i osvrnuo na Stanišićev način igre jer je za vrijeme karijere osjetio što znači igrati važne utakmice na toj poziciji. Ukratko, Stanišić ga je zaprepastio u pozitivnom smislu:

'Moram naglasiti da ne volim dijeliti igrače striktno po pozicijama. Dijelim ih na obrambene i na napadače. A način na koji igra Stanišić, kod kojeg me oduševio tajming ubacivanja naprijed, zbilja je sjajan. Kad god se ubacio naprijed, napravio je nered protivniku. Dečka je baš užitak gledati. 'Gutaš' ga i uživaš u tome kako brzo donosi odluke, gazi prostor ispred sebe. Uostalom, João Cancelo, jedan od najboljih braniča, mora se u Bayernu boriti s njim za minute. A govorimo o igraču top kvalitete. Time je sve jasno!'

Za kraj se osvrnuo i na 'kiks' protiv Walesa u Splitu i izgubljena dva boda (1:1):

'Bio sam na toj utakmici i stvarno nemam nakon svega što zamjeriti igračima, od pristupa i zalaganja do šansi za gol i broja udaraca. No u nogometu ima dana kad lopta jednostavno neće u gol! Očito su dio inata ponijeli sa sobom u Tursku i to nije prvi put da reprezentacija, kad je pod pritiskom, tako dobro reagira. Sjetimo se svih mogućih kvalifikacija, baraža i ostalog. E sve to ima veze s našim mentalitetom, jer imamo ogromno samopouzdanje', završio je Stanić.