Kada u desetak dana proživite, barem što se nogometaša tiče, toliko uzbuđenja i toliko lijepih i sretnih trenutaka, sjećanja na sve ono što ste proživjeli i kakvim ste putovima morali ići polako padaju u zaborav. I shvatite da je život jednostavno tako htio.

Upravo to dogodilo se 26-godišnjem Mislavu Oršiću, rođenom 29. prosinca 1992. godine u Zagrebu, sitnom, ali borbenom i hitrom krilnom Dinamovom napadaču koji je s klubom stigao do prilike boriti se s najvećim europskim klubovima u Ligi prvaka, ali i dobio poziv izbornika hrvatske nogometne reprezentacije Zlatka Dalića.

A upravo na tom putu 'modrih' prema eliti Oršić je odigrao itekako važnu ulogu. Bio je strijelac prvog gola protiv gruzijskog Saburtala, kada je krenula ta Dinamova nepobjediva serija u kvalifikacijama za Ligu prvaka. Zabio je Oršić Gruzijcima i u uzvratu, ali posebno vrijedan bio je gol Rosenborgu u play-offu ovog natjecanja.

Ali sve je to onaj ljepši dio priče, kada se naplaćuju mukotrpni treninzi i odlasci iz roditeljskog doma.

Doduše, Mislav Oršić ipak nije bio prisiljen odlaziti od kuće, ali u nogometni život krenuo je manje atraktivnim putovima.

Još kao dijete, jer s roditeljima i dvije sestre živio je na Srednjacima, zagrebačkom kvartu na Trešnjevci, prve nogometne korake napravio je u poznatoj Grabi, gdje i danas funkcionira stari zagrebački klub koji je nekad igrao u Kupu UEFA, ali je godinama kasnije dodirnuo dno.

'Kao djetetu bilo mi je najbitnije da igram nogomet i uživam u toj igri, a hvala Bogu, imao sam tamo od koga učiti. Istina, kada sam prvi put došao, rekli su da nemaju tako male uzraste, pa sam plakao. Otišao je moj tata ponovno u klub, molio ih da me prime, pa sam ipak mogao dolaziti na treninge', prisjetio se Mislav Oršić svojih prvih nogometnih koraka s kraja 90-ih godina prošlog stoljeća.

Iako niželigaš, NK Trešnjevka mu se uvukla pod kožu.

Da, bilo mi je prekrasno tamo. Kasnije se moja obitelj preselila u Špansko, ali ja sam i dalje dolazio trenirati u Grabi. I uopće nije bilo važno što klub više nije bio na nivou kao prije 30, 40 ili 50 godina, jer s nama djecom stvarno su dobro radili.

S 12, 13 godina nogometni ga je put odveo do NK Kustošije, koja je u to doba imala poznatu školu nogometa i dominirala je Zagrebom u mlađim uzrastima.

Da, jako se dobro radilo, a tamo sam upoznao i Marija Šituma, dok smo bili stariji pioniri. Eto, tada smo s 14 godina trenirali zajedno, a sada nas je put opet spojio u Dinamu.

U kadetskoj dobi iz Kustošije se preselio u zaprešićki Inter te je stasao sve do igrača prve momčadi.

Tako je, od kadeta, tamo negdje 2008., pa sve do prve momčadi, odnosno sezone 2012./13., bio sam igrač zaprešićkog kluba. Te godine bio sam i prvi strijelac kluba te sam osobno imao zapaženu sezonu, ali Inter se baš nije dobro proveo jer se liga kratila, s 12 na 10 klubova, i mi smo ispali u drugu ligu. Baš tada dobio sam poziv i otišao u Italiju.

Iz tih dječačkih dana pamtite i odlaske na Dinamove utakmice?

Kako ne... Tada su za Dinamo igrali Luka Modrić, Eduardo da Silva… Išao sam na sjevernu tribinu, s prijateljima iz kvarta. Bile su to nezaboravne utakmice.

Vas u Dinamo, s obzirom na to u kakvog ste se igrača razvili, tada nisu zvali?

Ne, jer, iskreno, u to vrijeme nisam se ni po čemu posebno isticao. Napredovao sam korak po korak, baš kao i danas, jer nogomet se stalno uči.

Brzinu koju imate danas ipak niste mogli naučiti, već je urođena. Znači li to da ste cijelu karijeru jurišali po krilu?

Ma kakvi, do kadeta sam igrao na poziciji zadnjeg veznog. Tek u kadetima počeo sam ići prema naprijed, prvo kao polušpica, i tek s 18 godina, kada sam došao do prve momčadi Intera, počeo sam igrati na krilu. Pokazalo se to dobrim, evo i dandanas igram na krilu.

Rekli ste da ste kao dijete išli na tribinu, među navijače, i da ste gledali Luku Modrića kako igra. Sada ćete s najboljim igračem svijeta dijeliti svlačionicu, trenirati, a možda i zaigrati. Imate li tremu? Ili barem kakav posebni osjećaj?

Kao dijete, kada se počneš baviti nogometom, sanjaš i maštaš da bi i ti jednog dana mogao biti dio hrvatske reprezentacije. Eto, i sad kad se to dogodilo, sigurno da sam sretan i ponosan na sebe. Bit će mi drago što ću trenirati i družiti se s takvim igračima, pogotovo Modrićem, a nadam se da ću puno toga naučiti od njih.

A što je s tremom?

Naravno da imam tremu. Pa do prije godinu dana igrao sam u Koreji i nisam se mogao nadati nečemu ovakvom... Tako da ću sada biti u okruženju ovih igrača. I bilo bi čudno da ne postoji trema, ali nadam se da ću se dobro uklopiti i da će s moje strane sve biti OK.

Doduše, neće ovo biti prvo reprezentativno okupljanje, jer bio je Oršić već u mlađim kategorijama na izborničkim popisima. Tako da, osim Livakovića i Petkovića, s kojima igra u klubu, poznaje još njih nekoliko.

Kovačić, Brozović… Mislim da više ni s kime nisam igrao.

Zanimljive igračke epizode u Koreji i Kini

Kad ste već spomenuli Koreju, zemlju koja je u nogometnom smislu nama još uvijek nepoznanica, vama je bila odlična odskočna daska?

Tako sada ispada jer do tog trenutka baš se nisam previše naigrao. Ni u Speziji, ni u Celju, a pogotovo ne u Rijeci. I onda mi je menadžer ponudio opciju odlaska u Koreju. Bilo mi je prvo jako čudno zbog hrane, njihove tradicije, zbog svega. Ali nakon što sam se priviknuo, krenulo je sve u željenom smjeru. Boravak tamo jako mi je puno značio, i u životnom i u igračkom smislu. I tek sada, kada sam se vratio u svoj Zagreb, u kojem imam sve na pladnju, možeš cijeniti to što imaš doma. Tamo je sve to bilo puno drugačije.

Osim u Koreji, igrali ste u Kini, koja je u nogometnom smislu nama ipak mrvicu poznatija, ako ni zbog čega, onda zbog zvučnih imena koja su odlazila ondje zaraditi novac.

Svaki takav potez u životu je težak, ali posebno teško pao mi je život u Kini. Tamo se o strancima baš i ne brinu previše. Istina, bila je kineska liga puna najvećih zvijezda, pa sam tako igrao protiv Hulka, Oscara, Lavezzija i Alexa Teixeire.

Da nije bilo te epizode na Dalekom istoku, možda ne biste ni postali igrač Dinama, čiji ste član od ljeta 2018.

Budimo realni, mislim da u Hrvatskoj jedan posto ljudi koji prate nogomet prati i zbivanja u korejskom nogometu. Tako da sam pretpostavljao da je malo tko znao kako ja igram te da ću se opet morati dokazivati jer - tko je znao za mene? Primio sam se posla, svaki dan radio i, evo, sva je sreća da je sve dobro ispalo. Doduše, koliko znam, o mom prelasku u Dinamo govorilo se šest mjeseci ranije, još tijekom zimskog prijelaznog roka, ali tada se nije realizirala ta priča.

Zanimljivo, Dinamo je prošlog ljeta sastavio momčad bez velikih zvijezda, odnosno od igrača koji su većini bili nepoznanica. Vi, Petković, Dilaver, Kadzior, Theophile-Catherine... A ipak ste uspjeli ispisati veliki europski rezultat, prezimivši u Europi nakon skoro 50 godina.

Puno nas koji smo došli u klub bili smo veliki anonimci za javnost. Ali iz utakmice u utakmicu rasli smo, samim time i naše samopouzdanje, ali i vrijednost cijele momčadi.

O ulozi trenera u nogometu i ždrijebu Lige prvaka

Možda je i baš to što ste, kako ste rekli, bili anonimusi maknulo dio tereta s leđa. Jer uvijek se od razvikanih igrača očekuju veliki rezultati.

Ma, u Dinamu su uvijek velika očekivanja. Ali mi svi koji smo došli dokazali smo da možemo, svi igramo za momčad, i to je naša najveća vrijednost. Nema pojedinaca koji se brinu samo o sebi, svi se fokusiramo na momčad.

Očito i trener Nenad Bjelica vrhunski radi svoj posao jer, barem prema javnosti, nema nikakvih iskakanja u disciplini i nezadovoljstva. Svi dobivate minutažu.

Naravno da je trenerova uloga najbitnija. On nas je sve okupio, slušamo njegove upute i upravo je on taj koji pazi da netko ne iskoči iz te naše uravnoteženosti. Svi smo se složili s time, slušamo upute i to očito jako dobro djeluje. Nema nezadovoljnih, svi dobivamo priliku i svatko je želi iskoristiti na najbolji mogući način.

Ovog tjedna osigurali ste nastup u Ligi prvaka, a ždrijeb je htio da igrate protiv Manchester Cityja, Šahtara i Atalante. Trener Bjelica rekao je da ćete se sa svima 'potući'.

Mislim da je grupa teška, ali niti jedna nije mogla biti ovakva. Imamo City, koji odskače, ali sa Šahtarom i Atalantom možemo se 'potući' za prolazak dalje. Vjerujem u ovu momčad i naše navijače koji će napuniti Maksimir i pomoći nam da napravimo korak više u odnosu na lanjsku sezonu.

I za kraj nogometnih tema, ove subote od 18.30 zaokružit ćete veliki i uspješni tjedan u kojem ste izborili Ligu prvaka derbijem na Poljudu protiv Hajduka.

Derbi je uvijek derbi, Dinamu najveća utakmica u sezoni, pogotovo na Poljudu, pred punim gledalištem i u pravoj atmosferi. Prošle godine igrali smo jako dobro protiv njih, triput smo ih pobijedili, jednom remizirali. Nadam se da ćemo i ove sezone biti jednako uspješni i da će nas i na Poljudu bodriti naši navijači.

Hoće li među njima biti vaših prijatelja iz djetinjstva, sa Srednjaka ili iz Španskog?

Pa kako sam se kao već malo veći dečkić odselio u Špansko, tamo sam stekao prijatelje koji ostaju cijeli život. Ali što je najbolje, njih nogomet baš i nije zanimao. Imam nešto prijatelja iz Zaprešića koji dolaze na utakmice, tako da možda netko od njih dođe u Split.

Vratimo se još malo koju godinu unazad. Jer tada vam se rodio sinčić. Rekli ste, najveća životna sreća.

'Da, zbilja moja velika ljubav. Ima godinu i mjesec dana. Još je mali, ali već polako shvaća što se događa oko njega. Jer kada je utakmica na TV-u, supruga Suzana ga pita gdje je tata, a on prstom pokazuje na TV', s posebnim je osmijehom zaključio ovaj razgovor Mislav Oršić, brzonogi krilni napadač, kojeg će sinčić uskoro gledati i u dresu hrvatske reprezentacije.