Nakon dva dana provedena u Manausu, na red je došao Recife, luka na sjevernoj, atlantskoj obali Brazila u kojoj će Hrvatska uskoro igrati najvažniju utakmicu u posljednje dvije godine
Manaus je u svakom pogledu ekstreman. Nevjerojatno sparan, neprispodobivo lijep po pitanju rijeka i nastanjen čudesno pristojnim stanovništvom. Ljudi iz džungle, doslovce, sve eventualne stereotipe koje im 'tele' sa zapada može prilijepiti, okreću naglavačke. Ne pamtim da sam boravio u sredini s otvorenijim, srdačnijim i prirodnijim ljudima. Sporima kao magla, ali poučnim i nezaboravnim.
Prašuma je ostala iza avionskog repa, a prvi dan u Recifeu obilježila je utakmica Italije i Costa Rice. Javni prijevoz je, iznenađujuće, bitno skuplji nego u megalopolisima s početka brazilske priče, a stadion ima nevjerojatno predimenzioniranu sigurnosnu zonu. Organizatori koji povlače konce iz Europe, stalno kao da očekuju početak rata, a situacija sa svih strana svjedoči tome da je u Brazilu na snazi međusobno uvažavanje, smijeh i zabava. Da su gospoda iz Fife organizatorske ovlasti ostavila domaćinima, barem veći dio, potpuno sam uvjeren da bi sve zajedno bilo jednostavnije, ljepše i daleko jeftinije.
Costa Rica je na terenu još jednom pokazala da na ovoj Copi predstavnici Amerika kao da više žele pobjedu. Svaka momčad iz ove regije spremna je poginuti za uspjeh i za sada izgledaju kao da bi mogli donijeti puno sreće svojim vatrenim pristašama u sljedećih tjedan ili dva. Nadajmo se ne i Meksikanci, iako i oni opisom spadaju u tu grupu neustrašivih.
Većina Hrvata došla je u Recife i polako se prikupljaju prvi dojmovi, a meni i mom suputniku danas je bio dan odmora. Nakon odgledane utakmice, primljen sam u goste (duga priča...) kod jedne lokalne obitelji koja je dodatno produbila već odavno zacementiranu priču o brazilskoj ljubaznosti kojoj trebamo težiti u našem sve usamljenijem dijelu svijeta. Domaćini su naših godina i teme se nameću. Žele slušati hrvatsku muziku i oduševljeni su hrvatskom rock scenom. No, šlag na torti bio je dolazak roditelja. Oca zovu 'gradonačelnik' jer poznaje valjda pola od 1,5 milijuna ljudi u Recifeu. Engleski ne govori, ali je doskočio situaciji te je kćerine i zetove nove prijatelje došao upoznati pomoću nekakve aplikacije koja pismeno prevodi što ste joj rekli. I tako je 'propričao' na krajnje moderan način. Gospođa također, ali njezine gestikulacije su dovoljno dobre da se sporazumije i s gluhonijemim Kinezom. Izuzetno su pažljivi, zanimljivi i - sretni.
Recife ima divne plaže i gomilu besplatnih sportskih sadržaja uz njih, ali ovdje se ne treba previše 'brčkati' u oceanu. Svako malo neopreznim se turistom počasti jedan od morskih pasa koji stoluju ovim morima. Upozorenja su na sve strane, ne može ih se promašiti. Grad se sastoji od triju svojevrsnih središta koja se naslanjaju jedan na drugi. Povijesno središte se hvali građevinama starima gotovo 500 godina, pored je administrativno središte grada, a zatim kvart poznat po dobrom noćnom životu. Ovdje smo još tri dana i bit će vremena za obilazak svega - ali ne večeras. Večeras je siesta.