Plasman u polufinale Eura nezapamćen je uspjeh nogometne reprezentacije Walesa, no uz igrače, izbornika i lude navijače prste u tome imaju i poznati velški rokeri. Legende poput Manic Street Preachers i Super Furry Animals, ali i mladići iz benda Argument City, instrumentima i melodijama su pogurali impresivnu kampanju momčadi Chrisa Colemana. Poslušajte stoga navijačke pjesme kakve Hrvatska nikad neće iznjedriti
Wales je oduvijek bio plodno tlo za vrhunske glazbenike, od Toma Jonesa, preko soul diva Shirley Bassey ili, u novije vrijeme, Duffy, do legendarnog John Calea i alternativnih velikana Scritti Politti ili mclusky. Ipak, velški bendovi najveću su popularnost iznjedrili tijekom devedesetih, kad su na valu uspjeha Manic Street Preachersa komadić globalne slave otkinuli i Super Furry Animals, Stereophonics ili Catatonia.
Kad je postalo jasno da će velška reprezentacija zaigrati na Euru u Francuskoj, nije trebalo puno mozgati tko će predvoditi glazbenu reprezentaciju ovog britanskog entiteta, po mnogo čemu posebnog u odnosu na ostatak Ujedinjenog Kraljevstva. Manic Street Preachers najvelškiji su rock bend svih vremena, i od pamtivijeka na svojim koncertima pozornicu ukrašavaju velškom zastavom. Pritom su i zadrti nogometni fanatici: kad su u jeku Eura 2008. svirali ispred Boba Dylana u Varaždinu, članovi benda su dan prije na zagrebačkom Trgu bana Jelačića viđeni kako slave u društvu navijača Hrvatske koja je tada pobijedila Njemačku.
Manicsi su na izazov odgovorili poletnom patriotskom budnicom 'Together Stronger (C'Mon Wales). Tekst Nickyja Wirea zaziva najslavnije i najtragičnije trenutke iz povijesti velškog nogometa, od poraza protiv Brazila na Svjetskom prvenstvu 1958. preko smrti legende Garyja Speeda i propale prilike generacije Ryana Giggsa da se plasira na Euro 2004., do veličanja današnjih junaka. Melodija, sasvim odgovarajuće, oslikava uspone i padove velške reprezentacije kroz izmjene molske tuge za prošlošću i durske vjere u bolju budućnost.
Bend je snimio spot za pjesmu s reprezentativcima, a tom je prilikom nastalo i nekoliko anegdota koje učvršćuju sliku velškog patriotizma. Basist i tekstopisac Manicsa Nicky Wire, poznat kao odrješiti ljevičar i mrzitelj svega što je kraljevsko, zahvalio je Joeu Allenu, veznjaku Liverpoola i velške reprezentacije, na tome što nije pjevao himnu 'God Save The Queen' kad je na Olimpijadi 2012. nastupao za reprezentaciju Velike Britanije. Allen mu je uzvratio šećući se unaokolo mobitelom i puštajući mlađim igračima glazbu Manic Street Preachersa te im otkrivajući koliki je značaj ovog benda za Wales. Ovome se baš i ne moramo pretjerano čuditi – na koncu, i hrvatski igrači su ipak malo veći fanovi Seke Aleksić nego, recimo, Leta 3.
A koliko je nasljeđe najpopularnijih domaćih rokera urezano u velšku popularnu kulturu, pokazali su mladići iz benda Argument City, koji su se nadovezali svojom navijačkom pjesmom 'Spirit of '58''. Potentna melodija zvuči kao nešto što bi se zbilja moglo pjevati na tribinama, no ipak previše duguje stilu komponiranja Manic Street Preachersa, a škrtari na originalnosti. Neka, ima nade za mladiće.
U nogometnu groznicu ubrzo su uklizali i psihodeličari Super Furry Animals, sa svojim kozmičkim odgovorom po imenu 'Bing Bong'. Ovaj komad Gruff Rhys i društvo reciklirali su iz 2004. kad je Wales trebao zaigrati na Euru u Portugalu, no kako se nisu kvalificirali, ostavili su ga za neka bolja vremena. Tekst (inače na velškom) puno više veze ima s psihodeličnim drogama nego s jedanaestoricom koja ginu za domovinu, dok je glazba metronomski kraut rock, a stavljeno u kontekst navijačke pjesme, sve skupa je toliko blesavo da je genijalno. Otprilike kao kad bi, umjesto one tinejdžerske ludosti o Dinamu, današnji Pipsi snimili navijačku pjesmu.
Sve u svemu, Wales je apsolutni osvajač Eura u glazbenoj kategoriji, a mogu li tu titulu opravdati na travnjaku, doznat ćemo već protiv Portugala, koji još nikoga nije pobijedio. Pa valjda neće ni večeras.
