Otvaranje je na golemi ovalni stadion u Ateni privuklo 80.000 ljudi, a već prvoga dana dijelile su se medalje. Ne, kao danas, tri, nego dvije. Pobjednik je dobivao srebrnu medalju, a drugoplasirani bakrenu. Kasnije je običaj promijenjen i u knjige su upisani i trećeplasirani, no oni su iz Atene otišli praznih ruku.

Iako je natjecanje dobilo sjajne ocjene, bilo je velikih problema. Primjerice, odlučeno je da se organiziraju utakmice u nogometu i kriketu, ali turnir nije bilo moguće organizirati. U programu su bile i jedriličarske te veslačke regate, ali vremenski uvjeti nisu dozvolili natjecanje.

11 zlata (točnije srebra) osvojio je SAD, a najviše medalja ukupno imali su Grci koji su s prvih igara najintenzivnije sačuvali uspomenu na Spyridona Louisa, maratonskog pobjednika po kojemu se danas zove stadion Panathinaikosa. Ipak, atletski dio igara je obilježio Thomas Burke, američki sprinter koji je slavio u utrkama na 100 i 400 metara. On je jedini koristio današnji način starta, što je potpuno zbunilo suce. Ipak, nakon vijećanja, dozvolili su mu da koljeno spusti na pod i tako svijetu pokaže kako će se to u budućnosti raditi.

14 zemalja sudionica natjecalo se u devet sportova, ali ženama je nastup bio zabranjen. Ipak, grčka maratonka Stamata Revithi, majka jednogodišnjeg sinčića, dan nakon zatvaranja atletskog dijela natjecanja prošla je istom maratonskom stazom i nakon 5,5 sati trčanja završila utrku. Nisu joj dozvolili ulazak na stadion, pa je uz svjedoke otrčala krug oko njega i ispunila istinski olimpijski san. Ženama je olimpijski maraton dozvoljeno trčati tek 1984. u Los Angelesu.