Nijedan sportski direktor ili menadžer nikada nema za cilj potrošiti puno novca kako bi učinio momčad slabijom. Međutim, upravo to nekada ispadne slučaj - dovedeni igrači ne pokažu svoj potencijal ili se jednostavno izgube unutar nove sredine ili sustava igre. Tako je u posljednjem desetljeću bilo mnogo odličnih, ali i katastrofalnih igračkih kupovina.

U nastavku analiziramo koji su klubovi u posljednjih deset godina uspjeli ostvariti najgore transfer-kampanje, zbog kojih su se nerijetko srozavali ne samo u sljedećoj, nego i u nekoliko predstojećih sezona. Poredak kreće desetim, a završava šestim mjestom. Top 5 pročitajte već sutra...

Najveći dio 'novčanog kolača' otišao je na trojac Ševčenko-Mikel-Boulahrouz, od kojih je samo Nigerijac djelomično isplatio svoj transfer, iako daleko od toga da ga se i danas može smatrati stožernim igračem. Ali što tek reći za Ševčenka? Tada najubojitiji europski napadač trebao je doseći vrhunac karijere u Chelseaju i podići ekipu na višu razinu. Umjesto toga, u dvije sezone Premiershipa Ukrajinac nije uspio postići niti dvoznamenkasti broj golova, čime je možda i najveće igračko razočarenje u povijesti kluba. Treći član trijumvirata - Khalid Boulahrouz - oduvijek je bio precijenjen igrač, koji je često izlijetao s terena zbog prevelike agresivnosti. Bilo je i uspješnih transfera poput Ashleyja Colea ili Michaela Ballacka, ali ukupno govoreći, ovo je bio prijelazni rok nakon kojeg je Chelsea vratio Manchesteru primat u Premiershipu.

Prodaja igrača poput Drogbe nikad nije dobra, ali je vjerojatno bila neizbježna, jer je on prerastao klub poput Marseillea, te su unovčili njegove usluge s i više nego pristojnih 37 milijuna eura. Samim time, njegov odlazak i ne bi bio takav problem da se zarađeni novac dalje pametno ulagao na dolazak kvalitetnih pojačanja. Neki od gore spomenutih igrača (Pedretti, Luyindula) bez sumnje imaju kvalitetu, ali u Marseilleu je nisu pokazali. Najveće pojačanje se pokazao tada anonimni Taiwo, koji je danas jedan od boljih lijevih bekova u Europi. Kao da to nije dovoljan problem, te se sezone Marseille prelako odrekao usluga nekih, poslije će se pokazati, odličnih igrača: budući reprezentativci Flamini i Fernandão pušteni su bez odštete, a uz minimalnu su odštetu pušteni danas poznati stoperi Yobo i Van Buyten te vratar hrvatske reprezentacije Vedran Runje.

Jedino pravo pojačanje te sezone bio je 'Special One', trener Jose Mourinho, koji će, nakon nekog vremena, ostvariti dugoočekivani san predsjednika Morattija i osvojiti sve što se u klupskom nogometu može osvojiti. No prve sezone i nije bilo tako bajkovito. Budući da ne voli igrati u sistemu 4-4-2, portugalski je majstor zahtijevao da se dovedu brzi i pokretljivi ofenzivni krilni igrači kako bi mogao postaviti svojih omiljenih 4-3-3. Moratti i društvo su se odlučili za Quaresmu i Mancinija, za koje se vjerovalo da mogu udovoljiti zahtjevima Portugalca. Nakon samo nekoliko kola, kada je vidio da je vrag odnio šalu, Mourinho se vratio formaciji 4-4-2, a Quaresma i Mancini otada nisu došli niti blizu prvog sastava. Osim toga, bila je to sezona u kojoj niti ostala pojačanja nisu napravila gotovo nikakav doprinos, a klub je morao priznati da je konačno izgubio bitku s Adrianovim prevrtljivim karakterom te ga poslao 'na odmor' nazad u Brazil.

Polufinale Lige prvaka i osvojeno španjolsko prvenstvo (uz dvije pobjede nad madridskim Realom) ostvarenja su koja čine sezonu uspješnom. Međutim, to je postignuto unatoč, a ne zbog aktivnosti tijekom prijelaznog roka. Najveći transfer te sezone - trampa Ibrahimović-Eto'o uz dodatnih 40 milijuna eura - bio je rizik koji je Barcelona svjesno preuzela, jer se navodno 's Eto'om više nije moglo'. Čudno, upravo Kamerunac je donosio redovite golove i trofeje. Bilanca je međutim ispala poražavajuća: Ibrahimović je nestao u najvažnijem dijelu sezone (u travnju i svibnju), Čigrinskij se do te mjere nije snašao da su ispred njega igrali poluoporavljeni Milito i Marquez, pa čak i Yaya Toure, a Keirrison je poslan na posudbu s koje se nije vratio kao bolji i zreliji igrač, jer nije bio standardan u Benfici.

Nakon uspješne prethodne sezone i plasmana u Ligu prvaka, došao je trenutak kada se trebao početi planirati povratak u sam vrh talijanskog nogometa i borba za naslov. Kako bi se to i ostvarilo, dovedeni su Brazilci Diego i Melo, za koje se smatralo da su među najboljim svjetskim igračima na pozicijama ofenzivnog, tj. centralnog veznog igrača. Ti su se dolasci pokazali potpunim promašajima, Diego nije pokazao niti tračak talenta kojim je sjajio u Werderu, a Melo je iz utakmice u utakmicu postajao nesigurniji u oba smjera igre. Čak ni Fabio Grosso, koji se činio kao sigurna kupovina, nije pronašao formu sa Svjetskog prvenstva 2006, tako da su se sva 'pojačanja' zapravo pokazala kao dodatni teret, na ionako već opterećenu momčad. U međuvremenu, Diego se vratio u Njemačku, Grosso igra prosječno, a Melo se polagano vraća u formu.