Odlazaka hrvatskih nogometaša iz naših liga (samo Prva HNL je profesionalna!) nije nikakva novost. Gotovo da nema reprezentativca koji ne bi igrao u inozemstvu, a i oni malobrojni koji su i dalje članovi nekog od hrvatskih klubova, zapravo samo čekaju prvu pravu ponudu kako bi se uputili u neki od uglavnom europskih klubova. S jedne strane, to je dobro, jer tako igrači dobivaju šansu igrati na višoj nogometnoj razini pa onda i reprezentacija postaje skup pojedinaca koji igraju na potrebnoj razini natjecateljskog nogometa. S druge strane, Prva HNL se konstantno osiromašuje, i nema neke posebne indikacije da bi se taj trend mogao promijeniti. Uostalom, niti puno bogatije lige i nacije, poput Francuske, Nizozemske ili Belgije, također ne mogu izbjeći dotični trend.

No, da li nakon ulaska Hrvatske u EU slijedi masovni egzodus hrvatskih nogometaša koji više neće biti tretirani kao 'stranci', već će po Bosmanovom pravilu ulaziti u sklop radnog prava Europske unije? Znači li to da će i oni osrednji nogometaši, koji bi dosad ostajali u hrvatskom nogometu, odlaziti lakše i brže put inozemstva? Ako pogledamo deset prvih liga u kojima igraju redom preko 40% stranih nogometaša, dolazimo lako do zaključka da se situacija neće bitno promijeniti.

No, zato se velik odljev hrvatskih nogometaša može očekivati iz nižih liga koje u Hrvatskoj nisu profesionalne (od 2. HNL na niže) pa je tako za očekivati kako će treće, četvrte i pete lige u susjednim zemljama u godinama koje slijede, biti prepune hrvatskih 'vikend' nogometaša te mladih željne afirmacije i zarade.

Neki od njih, ako će imati malo sreće, možda i ostvare dječački san pa će od nogometa pod egidom 'dodatnog posla' postati pravi profesionalci. U svakom slučaju otvorene granice za amaterske nogometaše iz Hrvatske, koji su silom prilika morali krenuti drugim putem kako bi zarađivali za život, najbolja je vijest.

Stoga je za očekivati pravi egzodus hrvatskih nogometaša-amatera, te mladih nogometaša koji tek čekaju potpisivanje prvog profesionalnog ugovora, u Italiju koja je potpuno otvorila granice.

No, kada je u pitanju elitni nogomet ništa se neće promijeniti u Engleskoj i Njemačkoj, pošto je za Otok i dalje potrebna radna dozvola, dok u Bundesligi Hrvati niti dosad nisu bili tretirani kao stranci. Nakon Engleske, jedine lige koje imaju 50% stranaca su Portugal i Cipar. I dok u Portugalu prevladavaju Brazilci i teško je vidjeti ikakav prodor Hrvata na to tržište, Cipar može postati opcija, pogotovo što trenutačno tamo već igraju šestorica Hrvata.

Belgijska je liga okrenuta uglavnom bivšim kolonijama i Južnoj Americi s zasad šest Hrvata, pa nije za očekivati rapidno povećanje toga broja. Kod najboljih je španjolskih klubova, poput Reala ili Barcelone, ionako samo kvaliteta jedini kriterij, dok oni osrednji klubovi više nemaju dovoljno sredstava kako bi dovodili prosječne igrače, a ionako su velikom većinom usmjereni na Hispance. Rusija i dalje ne spada u EU, kao niti Ukrajina, a nakon Lovrenova odlaska Danijel Subašić zasad je jedini Hrvat u Francuskoj prvoj ligi. Iako imaju gotovo 50% stranih igrača, i Francuzi su već tradicionalno okrenuti svojim kolonijama.

Ono što bi se značajno moglo promijeniti, migracije su tek mladih, golobradih mladića. S odlascima Radoševića, Kovačića, Vukušića i Livaje, talijanski su klubovi pokazali kako itekako skautiraju mlade hrvatske igrače, i to bi se moglo pokazati kao velik problem preranog odlaska još uvijek neisklesanih nogometnih talenata. Osim njih, ostaje pitanje i poluprofesionalnih i amaterskih igrača, koji bi možda mogli pronaći svoje mjesto u nižim ligama susjednih zemalja (Italija, Austrija, Mađarska…) i tako označiti novi val hrvatske nogometne emigracije.