Nenad Bjelica potpisao je prošlog četvrtka sporazumni raskid ugovora s Dinamom. Potom je ostao do subote u Zagrebu te se vratio u obiteljsko okruženje u Klagenfurtu. I sada je opet prisiljen 14 dana boraviti u izolaciji.

'Tako je bilo i kada sam dolazio na pregovore u Dinamo. Jer već 1. travnja ušao sam u Hrvatsku, pa sam 14 dana bio u izolaciji. Ponašao sam se prema zakonu, a tako ću i sada. Na svu sreću, imam lijepo dvorište, po kojem se mogu šetati, a supruga ode do trgovine. Ne znam kako to kontroliraju u Austriji, ali potpisao sam dokument, dok me u Zagrebu jednom posjetio policajac. Nema potrebe ništa riskirati, ponašam se odgovorno', rekao je na početku razgovora za tportal 49-godišnji nogometni stručnjak Nenad Bjelica.

Tijekom pregovora u četvrtak s upravom kluba u jednom se trenutku pojavila informacija kako biste ipak mogli ostati na trenerskoj klupi.

Na tom razgovoru, kada je dogovoren sporazumni raskid, bio mi je ponuđen i nastavak rada, ali s potpuno novim stožerom. Naravno, to za mene nije bilo prihvatljivo i radije sam išao na sporazumni raskid. Napravio sam sve to što jesam zahvaljujući i svom stožeru, a koji je kvalitetan, koji me razumije, i zbog toga, iz lojalnosti prema njima, ne bih nikada prihvatio nešto takvo. Ne znam samo je li to bilo kurtoazno pitanje ili su to stvarno mislili, ali mislim da je ipak bilo više kurtoazno.

Znači li to da ste već tada, točnije 26. ožujka, kada je uprava dala otkaz stručnom stožeru, prelomili da odlazite iz Dinama?

Prema mojoj odluci na pitanje da nastavim raditi s nekim drugim stručnim stožerom, jasno je da je cijela priča otišla u krivom smjeru i da nije bilo prostora za nastavak suradnje. Da se u međuvremenu dogodilo nešto, u smislu povratka mog stožera, pa da se probalo razgovarati, onda bi to bila tema za mene. Ali bez mog stožera, ne bi imalo smisla nastaviti raditi.

Jeste li razočarani ovakvim razlazom s Dinamom?

Ne bih rekao da sam razočaran. Reći ću vam da sam iznenađen. Više sam iznenađen, nego razočaran. Stvarno ništa nije upućivalo na to. Iako javnost to ne voli i ne želi čuti, ja sam imao vrlo korektan odnos s upravom kluba i na kraju sa Zdravkom Mamićem. Kad bih rekao nešto drugo, onda bih slagao. Sve do te situacije kad je donesena odluka. Tako da je to za mene bilo iznenađenje i da se sve ovo oko odluke o smanjenju plaće odigralo na taj način. Jer sam u ovih 22 mjeseca u Dinamu uvijek bio involviran u donošenje svih odluka i nebrojeno puta su mi u klubu rekli da sam u njemu uz gospodina Barišića najvažnija osoba. Moram priznati da se klub prema meni tako i ponašao cijelo vrijeme. E sad, u ovoj odluci - nisu. Sada to više nije pitanje za mene, zašto mene nisu konzultirali u ovoj odluci. Odgovorio sam da nisam suglasan s njom, rekao sam da treba sjesti i razgovarati, pregovarati, da se to ne može riješiti u jednom danu. Jednostavno sam dobio odgovor da uprava tog dana, 24. ožujka, ide u tu odluku, što god da to značilo. Poslije toga više nisam imao nikakve kontakte s Dinamom do tog 16. travnja, kad sam došao potpisati taj sporazumni raskid ugovora. Kažem, za mene je iznenađujuće to što se sa mnom nije razgovaralo, znajući ono što sam, uz podršku stožera i igrača, navijača, pa i uprave kluba, postigao u zadnje dvije godine. Mislim da je tu trebalo biti više fleksibilnosti kluba, u smislu da se razgovara s igračima, a ne da im se nameće nešto. Mislim da su ovi igrači zaslužili da im se ništa ne nameće, da im se ne postavlja nikakav ultimatum, nego da se s njima proba naći ljudsko, normalno rješenje, koje bi se sigurno našlo da se išlo razgovarati normalnim tonom. Odluka kluba bila je takva - prihvatite ili ne, mi opet idemo na nju.

Znači, nije sporno to da biste i vi i igrači pristali na rezanje plaća u normalnim okvirima, već vam je zasmetao način na koji je to napravljeno.

To uopće nije sporno. Pa ja sam se na kraju ovim sporazumnim raskidom ugovora odrekao puno više nego da sam ostao trener Dinama. Uopće nema dileme da bismo našli neki zajednički interes, i ja i moj stožer i igrači. Eto, i sada se, 20 dana nakon toga, pregovara s igračima. Znači, prvo je nanesena šteta, pa se onda išlo u pregovore. Zašto nije bilo obrnuto? Naravno da bismo razgovarali s klubom da se nađe najbolje rješenje za igrače, za klub, za trenere. Jer nikome nije u interesu da Dinamo ode u kolaps. Svi smo živjeli dobro od Dinama ove dvije godine i siguran sam da bi se našlo nekakvo konstruktivno rješenje.

U javnost su puštene priče kako ste bili u lošijim odnosima sa Zoranom Mamićem zbog vašeg tumačenja 'slučaja Olmo', odnosno da je on, prema riječima sportskog direktora, 'projekt Dinama', dok ste vi navodno rekli da je on projekt svoje obitelji.

Zoran je u jedinom intervjuu u zadnjih osam, devet mjeseci prigovorio meni to što sam rekao da je Dani Olmo proizvod svojih roditelja. Jednom su me novinari upitali je li Olmo 'hrvatski proizvod'. Rekao sam: nemojmo svojatati Olma kao hrvatski proizvod jer je on prvenstveno proizvod svojih roditelja. A svi mi, treneri, njegovi suigrači i klub, pomogli smo mu na tom putu. To je bio moj odgovor. I iz tog konteksta izvučene su neke druge stvari. To je onda Zoran interpretirao na svoj način. On misli da je samo Dinamo bio zaslužan za to. Mislim da nije tako, jer Dinamo je imao i neke druge slučajeve, tipa Murić, Brodić, Ćorić, Halilović, koji su kao mladi igrači bili vrlo talentirani, pa nisu došli na nivo Olma. A Olmo je sve ovo što je ostvario učinio prvenstveno svojom mentalnom snagom, velikom voljom, velikom željom. I naravno, velikom podrškom svojih roditelja, ali i svih nas koji smo ga podržavali. I Dinama, i trenera, i njegovih suigrača, bez kojih ni on ne bi bio to što je bio.

A koliko su točne priče da su vam u klubu zamjerili to da niste forsirali mlade igrače, poput Marina i Gvardiola?

Perić, Oršić, Petković, Livaković... Svi su oni narasli kod mene. Pitao bih ljude: Je l' Moro stariji igrač? Je l' Olmo star igrač? Jesu li Ivanušec i Majer stari igrači? Pa to su mladi igrači, s 20, 21 godinom. Jedino što nismo napravili to je da nismo gurali djecu od 17, 18 godina u prvu momčad. I pod svaku cijenu. Mladi igrači moraju pokazati da su bolji od ovih koji su već u sastavu. Pa Marin mora pokazati da je bolji od Oršića. A Oršić je bio naš najbolji igrač. Gvardiol mora pokazati da je bolji od Perića. A i Perić i Oršić postali su hrvatski reprezentativci. Od More, ustvari on prije svega svojim radom, napravili smo igrača. Isplivalo je tu puno mladih. Pa nije Stojanović star, nije ni Moharrami star. To su sve igrači s 22, 23 godine, koji su igrali na sjajnom nivou ovih godina. I opet smo stvorili vrijednost, poput Gvardiola, koji sutra može biti prodan za velik iznos, pa isto tako Antonija Marina. Mislim da je uz mene još šest, sedam mladih igrača B momčadi, koju je vodio Jovičević, debitiralo u A momčadi. I Šipoš, i Baturina, i Krizmanić, i Ćuže, i Đira. Znači, to su sve mladi igrači koji su debitirali kod mene. Oni imaju svoj razvojni proces, a taj razvojni proces je dobar - kroz treninge u Dinamu, kroz igranje u mladoj momčadi. I svatko od njih dobio je prostor koji je zaslužio i koliki smo im mogli dati. Ali i ne obezvređujući doprinos onih igrača koji su nosili Dinamo u europskim utakmicama. Ne mogu ja sad uoči utakmice s Hajdukom, lupam, jednom Oršiću reći - e sad igra Marin. Znate, i Oršić voli igrati protiv Hajduka. I naravno da stavim Oršića. Lijepo je to komentirati sa strane. Ali nikad iz kluba zbog toga nisam dobio ni najmanji prigovor. Ne mogu znati jesu li mislili drugačije. Nikad mi nije bilo ni prigovoreno, ali ni nametano da bi neki mladi igrači trebali igrati više ili manje. Od prvoga dana u Dinamu radio sam sve u interesu kluba, promociju mladih igrača, promociju Dinama, podizanje vrijednosti Dinamovih igrača. Tako da, što se toga tiče, to nije bio neki problem.

Kada biste trebali izdvojiti najslađe ili najteže utakmice, koje bi to bile? I je li se protiv Benfice u Lisabonu prošle sezone, u uzvratu osmine finala Europske lige, moglo napraviti više?

Uvijek hrabro krenemo u utakmicu. Ali imate jednog protivnika koji isto igra, koji ima kvalitetu i koji želi pobijediti. Nekad vam protivnik ne dozvoli da budete agresivniji, da budete ofenzivniji ili da imate veći posjed. Jednostavno, kao kada u Maksimir dođe neki klub, tipa Rijeka ili Osijek, pa bi oni bili ofenzivni, a Dinamo im ne da 20 ili 30 posto posjeda. Pa nije to zato što Osijek ili Rijeka ne žele, već jednostavno ne mogu provesti na terenu ono što žele. A protivnik vam je moćan. Za mene je najveća utakmica bila ta s Atalantom (op.a., pobjeda 4:0), a najveći kiks, ne čak ni poraz, ta nesretna utakmica protiv Šahtara, odnosno remi 3:3. Ta me utakmica najviše boli.

Je li ta utakmica okrenula kotač protiv vas?

Ne, ne bih rekao. Jer ako jedna minuta jedne utakmice može promijeniti dvije godine dobrog rada, dvije godine stvaranja vrijednosti, dvije godine velikih zarada, dvije godine vraćanja atmosfere na stadion i u grad, među navijače, onda je bila to vrlo labava podrška. Ali ne vjerujem u to. Nikad mi nitko unutar kluba nije zamjerio tu utakmicu. Nogomet je splet okolnosti, nekad se događaju takve utakmice. Dogodilo se i Barceloni protiv Liverpoola, da prokocka prednost 3:0. Dogodilo se i Ajaxu protiv Tottenhama. Zbog toga je nogomet najljepša igra na svijetu. Ono što nas raduje to je da smo se mogli dvije godine nositi s momčadima kao što su Benfica, kao što su Viktoria Plzen, Anderlecht, Fenerbahče, Manchester City, Atalanta, Šahtar. To prije nije bio slučaj i time se trebam ponositi.

Možda biste se najviše mogli ponositi privrženošću Bad Blue Boysa, što u zadnje vrijeme baš i nije bio čest slučaj kada je Dinamo u pitanju.

Generalno imam veliko poštovanje prema navijačima. Od svojih igrača prvenstveno tražim da oznoje svoj dres, da na svakoj utakmici daju sve od sebe. Nikad nisam zahtijevao samo pobjede, jer do njih nekad ni ne možete doći, već da daju svoj maksimum, da daju sto posto. I to navijači znaju cijeniti. Dinamo je i prije pobjeđivao, ali mislim da su sada navijači prepoznali duh i novu energiju, momčad koja je kompaktna, koja je homogena, u kojoj svatko gine za svakoga. I to je ono što navijači cijene. Znate, navijača ne možete prevariti. Vrlo sam sretan zbog tog odnosa, bio je prepun poštovanja, ne s nekim druženjima, jer to nije ni potrebno. Međutim ja sam poštovao njih, oni su poštovali mene i sretan sam da je ostao takav odnos.

Vidimo da je takav odnos ostao i s Brunom Petkovićem, kojeg ste znali poslati na hlađenje na klupu, a on vam je odgovorio dirljivom zahvalom nakon odlaska.

Najvažnije je da se vidi konačan rezultat. A konačan rezultat je ono koliko igrač napreduje. Ponekad i s vlastitim djetetom morate drugačije razgovarati jer očekujete od njega nešto što nije napravio. Takav sam odnos imao sa svim igračima. S nekima morate imati takav odnos da biste izvukli maksimum iz njih. I to je jedini cilj. To je cilj mojih odluka, da iz svakog igrača u svakom trenutku izvučem maksimum - nekome trebaju takve mjere, u smislu tribine ili klupe, nekom treba lagana kritika, a nekome treba jedan pogled. Sa svakim drugačije, svaki od njih je individua. Konačni rezultat je važan. Sve moje odluke su u interesu momčadi, ali i u interesu vođenja tog određenog igrača. Je li to Bruno Petković, Nikola Moro ili Arijan Ademi, to nema nikakve veze. Netko od njih ni ne treba nekakve radikalne odluke, a neki trebaju. Moj odnos s Brunom, baš kao što je i napisao, bio je pun poštovanja, pun lijepih riječi, ali isto tako i pun situacija u kojima sam mu pomogao u nekim životnim stvarima koje je on razumio i nadam se da mu je bilo od koristi to što smo se svi trudili oko njega. Jer Bruno je izuzetno kvalitetan nogometaš, ali i izuzetno dobra osoba koja ponekad gubi kontrolu u nekim stvarima. I treba mu stalno biti za vratom, jer pred njim je još sedam, osam godina igranja na vrhunskom nivou pa da zaigra u nekom od najboljih klubova iz Liga petice.

Za Olma ste procijenili da su mu mogućnosti velike. I dobro ste procijenili. Ima li još takvih u Dinamu? Kome previđate veliku budućnost?

Teško mi je to sada reći, ali imate tu jako, jako puno igrača. Livaković, Petković, Gvardiol, Ivanušec, Moro... Spominjem ove igrače koji sigurno imaju prostora za napredak i za odlazak u veće klubove. Onda je tu i Marin, koji može puno napredovati, ustvari kao jako puno njih. I koji će sigurno završiti u velikim klubovima.

Tijekom vikenda pojavila se priča oko mogućeg odlaska u Fenerbahče.

Navodno su neki navijači po forumima spominjali mene, pa se na portalima zakotrljala ta priča. Zbilja nemam nikakvih kontakata i ne znam ništa o tome.

Osim toga, spominjali ste svojevremeno da biste rado otišli u neki španjolski, njemački ili talijanski klub?

To su zemlje koje su na prvom mjestu, ali ne isključujem mogućnost da odem u neki vrhunski belgijski ili nizozemski klub, pa možda i francuski ili turski. Moraju to biti neki veliki klubovi, ali prioritet su Italija, Španjolska ili Njemačka, no to ne znači da ne bih išao u neku drugu zemlju. U ovom poslu ne možete baš birati. Dok sam bio trener Dinama, odbio sam ponude iz Emirata, Kine i SAD-a. O tome uopće nisam želio razgovarati. Želim uživati u nogometu, želim biti na punim stadionima, nije mi novac ono što me pokreće u životu i da bih išao trčati za njime.

Biste li se možda jednog dana vratili u Dinamo?

Iza mene su dvije lijepe godine u Dinamu. Stvarno sam se osjećao i u Dinamu, i u Zagrebu, i u Hrvatskoj, izuzetno lijepo. Imao sam predivan osjećaj jer mi je blizu bila obitelj, pa smo se često znali viđati, što mi jako puno znači da bih bio kompletan čovjek. Ljudima s kojima sam radio u Dinamu, s igračima, s medijima, svima sam zahvalan za ove dvije godine. I nikada ne znate što se može dogoditi u budućnosti.

Kad smo kod budućnosti, spomenimo i vašu ambiciju da budete izbornik hrvatske nogometne reprezentacije. Naravno, pitanje je hipotetsko i bez ikakvog pritiska na Zlatka Dalića, aktualnog izbornika koji je napravio vrhunske rezultate, a može ih i ponoviti na sljedećim natjecanjima.

Reprezentacija je u odličnim rukama. Zlatko je odradio jako dobro Svjetsko prvenstvo. I nakon Svjetskog prvenstva sve što je napravio bilo je na visokom nivou. Bilo je teško ponovno motivirati momčad, paralelno ju je morao obnavljati, uvoditi mlađe igrače, a sve je to uspio napraviti i na tome mu itekako treba čestitati. I dati mu najveću moguću podršku da na sljedećem natjecanju pokuša ostvariti još bolji rezultat ili barem takav kakav je bio u Rusiji. A poslije? Opet hipotetsko pitanje, svakom treneru je to čast, pa i meni.

Imate i dobar odnos s predsjednikom Hrvatskog nogometnog saveza Davorom Šukerom, što bi vam olakšalo to da napravite još taj jedan iskorak.

'Nemam problem ni s kime, ni s Davorom, ni s bilo kime u HNS-u. Svi me poznaju, sa svima sam u korektnim odnosima. Puno ljudi sam upoznao kroz karijeru, igrača, trenera... Sa svima sam dobar, tako i sa Šukerom, ali ne znam pomaže li to sada nešto ili odmaže. Kažem, vidjet ćemo, ali ponavljam - u ovom trenutku za time nema potrebe, jer reprezentacija je u stvarno dobrim rukama Zlatka Dalića', zaključio je Nenad Bjelica.