Vatromet je satima prije utakmice odjekivao brazilskim gradovima. Ljudi su se, pišu izvjestitelji, masovno molili Bogu i navlačili maske s Neymarovim likom. Još danima ranije, više je ljudi zbog Neymara glasno plakalo pred kamerama u studiju najgledanije televizijske emisije, a čak je i voditelju zastala 'knedla' u grlu kad je najavljivao obraćanje zvijezde putem video poruke.

Nacija je dočekala ovu utakmicu kao presudnu bitku za sve što joj je sveto, u mješavini kolektivne histerije, domoljubne patetike i idolopoklonstva. Na javnim mjestima gdje je bilo organizirano gledanje utakmice, gotovo su svi prisutni (izuzevši, valjda, strane posjetitelje) pjevali – ne, urlali – himnu. U njoj se pjeva o suncu slobode i nebu domovine te o junačkom narodu koji u njihovo ime prkosi i samoj smrti.

Na terenu stadiona Mineirao u Belo Horizonteu, Selecao je izašao na teren u kapama s Neymarovim imenom, a Julio Cesar i David Luiz držali su njegov dres tijekom intoniranja himne. Sve je izgledalo jako ozbiljno i sudbonosno.

Poslije utakmice nije bilo ni vatrometa, ni buke, ni nereda – i na stadionu i na javnim mjestima diljem Brazila bilo je relativno mirno. Na Mineirao se u dugim periodima spuštala
teška, grozna tišina, prekinuta kasnije tek vrijeđanjem – svog centarfora, svoje kompletne momčadi i predsjednice svoje države. Na 0:7 je publika masovno ustala sa svojih sjedala i zapljeskala Nijemcima, a onda je još vikala 'Ole!' dok su se gosti poigravali s njihovim dotadašnjim ljubimcima i sakrivali im loptu kao kakvim klincima ili amaterima.

Bilo je to ultimativno poniženje. Nije bilo nikakve nepravde ili nesreće na koju bi se Brazilci još mogli pozvati. Samo brutalni, nadrealno visoki poraz, nemilosrdno 'kantanje' i šamaranje od momčadi koja, vrlo jednostavno, igra daleko bolji nogomet. Bolji od Brazilaca, peterostrukih svjetskih prvaka koji su tu igru preuzeli kao svoju i identificirali se njom jer nogomet je ponajviše izgradio njihov nacionalni ponos. Na njihovom domaćem terenu.

Teško je, ako ne i nemoguće, spoznati važnost povijesnih događaja za vrijeme njihovog odvijanja. Puna težina Mineiraza, kako je u medijima već nazvana sinoćnja brazilska katastrofa, znat će se tek retrospektivno, a posljedice će biti vidljive danima, mjesecima, godinama – pa čak i desetljećima kasnije.

Ne radi se o posljedicama (samo) za nogomet. O, ne...

Možemo, naravno, analizirati i naći obilje taktičkih razloga zašto je Brazil izgubio. Međutim, ovdje je nakon pola sata igre već stajao rezultat 0:5. Brazil nije toliko loš. Nitko na ovom prvenstvu nije toliko loš da bi popio pet komada u dvadesetak minuta; nitko nije toliko loš da bi ga Njemačka, koliko god dobra sinoć bila, tako poderala.

Ne. Brazil je popucao po šavovima. Ovo je bilo nešto drugo.

Jedan je brazilski komentator napisao da su igrači na terenu izgledali kao 'šugavi psi', a to je izraz koji je već jednom – samo jednom – ranije bio upotrebljen u sličnom kontekstu. Naravno, bilo je to 1950., kad je zemlja prvi put organizirala Svjetsko prvenstvo na svom tlu i u odlučujućoj utakmici izgubila od Urugvaja u susretu koji je od tada pa zauvijek poznat pod nazivom Maracanazo

Čuli smo proteklih dana puno o tome i čut ćemo još više, ali dosad je prava priroda tog epskog poraza ostala nepoznata široj domaćoj publici. Maracanazo nije bio tek neki nogometni poraz, koliko god težak bio. Bio je to poraz čitavog Brazila – kao nacije i kao ideje.

Alcides Ghiggia, strijelac odlučujućeg urugvajskog gola na toj utakmici, izrekao je kasnije svoju slavnu rečenicu, jedinu po kojoj ga u svijetu pamte: 'Samo su trojica ljudi utišali Maracanu – Frank Sinatra, Papa i ja'. Ghiggia je svoj gol zabio u 79. minuti, kad je bilo još dosta vremena za Brazil da izjednači, što bi mu bilo dovoljno za osvajanje naslova. No Maracana je utihnula u šoku, nevjerici i sumnji, a brazilskim igračima su se odsjekle noge od straha. Kad su ih najviše trebali, 200.000 ljudi na Maracani je utihnulo.

Još je fascinantnije ono što se dogodilo poslije. Brazilska reprezentacija je doslovce raspuštena i nije odigrala utakmicu u sljedeće dvije godine, a na Maracanu se vratila tek četiri godine poslije. Savez i navijači odrekli su se se bijelih dresova u kojima su dotad igrali i objavljen je javni natječaj za novi dizajn putem kojeg se došlo do današnjih žuto-zeleno-plavih dresova.

Već iste godine, 1950., dogodio se možda i najveći šok u političkoj povijesti zemlje. Na demokratskim izborima je za predsjednika izabran Getulio Vargas, koji je prethodno 15 godina (1930. – 1945.) vladao Brazilom kao diktator i kojega su se jedva uspjeli riješiti samo pet godina ranije, kad je nastupio period velike nade i razvojnog zamaha u sklopu kojeg je i došlo domaćinstvo SP-a te gradnja Maracane, tada daleko najvećeg stadiona na svijetu.

Brazil se povukao sam u sebe – razočaran, osramoćen i ponižen. Desetljećima poslije, Maracanazo je bio oplakivan i opisivan kao najveća nacionalna tragedija, čak i nakon što je Peleova generacija osvojila tri naslova svjetskih prvaka, pa i poslije. Kao mlada nacija, noseći sa sobom sramotu ropstva koje je ukinuto najkasnije od svih država obaju Amerika i vidljivu stigmu rasne izmiješanosti kao rezultat nekoć društveno prihvatljivih odnosa između gospodara i robova, Brazil je svoj nacionalni identitet gradio i vezivao uz nogomet. Zemlja nije proživjela velike ratove, agresije ili uništenja – igra je bila zalog njenog patriotizma.

A onda je to najjače vezivno tkivo nacije popustilo po šavovima.

'Sjećam se tuge tako velike, takvog bezdana koji se doimao kao nešto na kraju rata u kojem je Brazil izgubio i u kojem je puno ljudi poginulo', sjetio se Maracanaza Pele u svojoj autobiografiji. Slavni pisac Nelson Rodriguez (1912. – 1980.) napisao je rečenicu koja se sve do danas redovito citirala i koja je, kažu brazilski kolege, poznata svakom brazilskom djetetu: 'Naša nacionalna katastrofa, naša Hiroshima, bio je poraz od Urugvaja 1950.'.

Bilo je to tada, prije 64 godine – ali ono što se dogodilo sinoć za Brazilce je nova nacionalna kataklizma.

Jedan – sedam. Koliko god puta ponovili i naglas pročitali taj rezultat, ne doima se nimalo stvarnijim. Kako je to uopće moguće – u polufinalu Svjetskog prvenstva, na domaćem terenu? Protiv Brazila, najveće i najtrofejnije nogometne nacije?

Još lani, za vrijeme Kupa konfederacija, zemlja je buknula u valu velikih prosvjeda. Kasnije 'čišćenje' favela i objavljivanje iznosa koji su zbog FIFA-e, ali i korupcije u zemlji, potrošene na gradnju stadiona i infrastrukturu koja nikad nije završena dovela je Brazil gotovo na rub građanskog rata. Kasnije je sve to relativno uspješno stišano. No predsjednički i parlamentarni izbori zakazani su za 5. listopada, nepuna četiri mjeseca nakon završetka SP-a.

Zbog ovog nevjerojatnog poraza, ovog epskog poniženja, doveden je u pitanje identitet ne samo brazilskog nogometa, nego i brazilske države i društva u cjelini – društva u kojem strast, histerija i patetika često preuzimaju primat racionalnosti. Što će se dalje događati?