Prije tjedan dana, u petak 8. svibnja 2020. godine, umro je kultni bivši argentinski nogometaš hrvatskog porijekla Tomás Felipe Carlovich (Karlović). Dva dana prije toga vozio se na biciklu u četvrti Belgrano u Rosariju, kada mu je napadač krenuo ukrasti bicikl. Udario ga je u glavu, a Carlovich je pao i u padu udario glavom u tlo. Došlo je do izljeva krvi u mozak, Carlovich je pao u komu i dva dana kasnije preminuo. Imao je 74 godine. Vjerojatno, jer kao i mnogo što drugo vezano uz njega ni njegov točan datum rođenja nije pouzdano utvrđen. I sam je jednom prilikom rekao: 'O meni su rekli mnogo stvari, a većina njih nije bila istinita'.

Budući da je većinu karijere proveo u argentinskoj drugoj ligi o njegovim igrama danas postoji vrlo malo materijala i većinom se moramo oslanjati na usmenu predaju. No među onim koji su ga gledali i strašno uvažavali su i neki velikani argentinskog nogometa. Cesar Luis Menotti, Jose Pekerman, koji ga je opisao kao najvećeg argentinskog talenta ikada, i Marcelo Bielsa, koji je izjavio da nikad nije vidio igrača poput njega i da četiri godine nije propustio niti jednu njegovu utakmicu.

Iznimno ga je cijenio i Maradona, premda je upitno je li ga ikada gledao kako igra. Kada je Maradona 1993. godine potpisao za Newells Old Boys iz Rosarija, novinari su komentirali kako je sad u gradu najbolji svjetski nogometaš. Maradona im je odgovorio: 'Najbolji nogometaš je već igrao u Rosariju, zove se Carlovich.'

U veljači ove godine su se sreli i Maradona mu je pritom rekao: 'Bio si bolji od mene'. Carlovich je susret opisao: 'Kada je Diego bio u Rosariju, sugerirali su mi da bih se mogao s njime naći. Rekao sam 'zašto ne, idemo'. Stajao sam na udaljenosti od dvadesetak metara od mjesta gdje je on bio u društvu 15 do 20 drugih ljudi. Iznenada se stvorio pored mene, zagrlio me i počeo govoriti. Čak mi se i potpisao na majicu i napisao na nju 'Trinche, bio si bolji od mene'. Jedino što sam uspio odgovoriti je: 'Diego, sada mogu miran umrijeti. Bio si najveći igrač kojeg sam ikad vidio. Čudne stvari mi se događaju.'

Otac Mario Karlović iselio je u Argentinu s otoka Ugljana

Tomas Carlovich rođen je u Rosariju. Otac Mario bio je su otoka Ugljana i originalno se prezivao Karlović. Radio je kao vodoinstalater. Sa suprugom Elvirom je imao sedam sinova, od kojih je Tomas bio najmlađi. Bio je poznat po nadimku El Trinche (vilica). Odlikovao se vrhunskom nogometnom tehnikom, driblinzima i kontrolom lopte. Specijalnost mu je bio dvostruki 'tunel'. Igraču bi gurnuo loptu kroz noge, a zatim bi, kada bi se on okrenuo oko svoje osi, to još jednom odmah ponovio. Uz to je mogao savršeno pronaći svoje suigrače dugim dodavanjima. No nikada se nije puno kretao i ulazio u duele. Budući da se argentinski nogomet u sedamdesetima ubrzano mijenjao, nije se u njega uklapao. Jorge Valdano jednom je rekao: 'Carlovich je bio na pravom mjestu, u krivo vrijeme.'

No njegova nevoljkost da se prilagodi fizičkim zahtjevima tadašnjeg nogometa nije jedini razlog zašto je odigrao tek nekoliko utakmica na najvišoj razini argentinskog klupskog nogometa. Jednostavno nije bio voljan prilagoditi se takvom životu. Propuštao je treninge i utakmice. Jedna od najpoznatijih anegdota koja se uz njega veže potječe dok kao devetnaestogodišnjak slovio kao velika nada kluba Rosario Centrala. Bio je u sastavu koji je trebao putovati na utakmicu u Buenos Aires. No na okupljanje je došao prerano i ušao sam u prazan autobus. Nakon desetak minuta dosadilo mu je čekati i otišao je u svom smjeru. Iste večeri igrao je na amaterskom turniru.

Umjesto na prvoligaškim terenima slavu je stekao igrama u nižim ligama i bljeskovima u revijalnim utakmicama. Kao kada je igrajući za klub Independiente Rivadavia iz Mendoze briljirao protiv milanskog Intera, premda nije poznato kada se ta utakmica točno odigrala ili kada je, kao član selekcije Rosarija potpuno ponizio argentinsku reprezentaciju koja se spremala za Svjetsko prvenstvo 1974. godine. Na poluvremenu je gradska protiv nacionalne selekcije vodila 3:0, a izbornik je prema legendi tražio da Carlovich ne ulazi u igru u nastavku. Navodno su se za njega interes pokazivali mnogi europski klubovi, kao i New York Cosmos u kojemu je tada igrao veliki Brazilac Pele, no nikada se nije micao iz Argentine, a vrlo rijetko i iz Rosarija.

Menotti ga je želio vidjeti u reprezentaciji za Svjetsko prvenstvo koje se 1978. godine održavalo u Argentini i pozvao ga je na pripremne utakmice. No nikad se nije pojavio. Kasnije je znao reći kako je jednostavno zaboravio na to. Menotti je rekao kako mu se Carlovich ispričavao uz priču da je otišao na pecanje i nije se mogao na vrijeme vratiti jer je rijeka poplavila. Nevjerojatna priča u koju bi mnogi danas povjerovali…

Nije želio među profesionalce, a nakon karijere radio je kao zidar

Igrao je do 1983. godine, a nakon nogometa radio je kao zidar. Često je govorio kako za ničime ne žali i kako je igrao iz ljubavi prema nogometu. Ništa mu drugo nije bilo važno. Mnogi ga tako i danas doživljavaju, kao simbol romantičnog nogometa, nogometnog anarhista koji se nije obazirao na nogometne konvencije. No nekoliko godina nakon kraja karijere, na dobrotvornoj utakmicu organiziranoj kako bi se skupio novac za njegovo liječenje od osteoporoze dobio je pitanje žali li za ičime i bi li, kad bi mogao, išta promijenio. Suznih očiju odgovorio je:

'Gospodine molim vas nemojte me to pitati. Bilo što, samo ne to.'

Što je stvarno o svemu mislio i zašto je njegova karijera izgledala kako je, znao je samo on.