SP Brazil - 16 reprezentacija kroz povijest
Izvor: Guliver/Getty Images / Autor: Winnie Pessentheiner
SP Brazil - 16 reprezentacija kroz povijest
Izvor: Guliver/Getty Images / Autor: Winnie Pessentheiner
PROBLEM IZBORNIKA
Kada se pogleda, ispada da je Ivan Strinić bio jedan od onih igrača koji je imao zacementirano mjesto u prvoj momčadi. Jer nakon njegove ozljede, nije da je baš na vidiku rješenje na mjestu lijevog beka, što je pomalo i paradoksalno s obzirom na to da se radi o igraču kojeg su mnogi bili spremni proglasiti kao možda i kvalitetom najlošijeg pojedinca ove ekipe
Opcija nije puno, a sve se čine dosta loše, piše korisnik Tribine.hr Losovius.
Promotrimo tri opcije koje se spominju kao moguće te zašto je svaka od njih zlo određene vrste:
Još od vremena Heerenvena, pa preko Bayerna i sada Panathinaikosa, nijedan trener (a Pranjić ih je imao dosta) nije pomislio kako bi bilo zgodno postaviti Pranju na mjesto lijevog beka. Možda je jednostavno riječ o tome da nitko od njih nije imao mašte, a možda je ipak stvar u tome da su oni vidjeli neke razloge zbog kojih to i nije dobra ideja. Slaven Bilić lekciju je naučio na teži način, pa do dana današnjeg utakmica na Maksimiru ostaje jedini hattrick Theo Walcotta u engleskom dresu, a kako stvari stoje – i ostat će tako…
Baš tada, za njegovu je stranu bio zadužen Pranjić, a ako je Capellu još tada sve bilo jasno, nema nijednog razloga da to nije jasno i dan danas našim protivnicima. Ako je trebao i jedan novi dokaz, onda je to utakmica protiv Švicarske, točnije prvo poluvrijeme, kada je Lichsteiner radio po toj strani doslovce što je htio, a Pranjić bio uglavnom izgubljen negdje između centra i protivničkog 16-erca. On je svojevremeno znao odigrati odlične partije na krilu (pogotovo u Heerenvenu), ali danas jednostavno nema motoriku, a nikad nije imao niti obrambenog znanja, niti dovoljno mišića da bi igrao na beku.
Osim svega toga, u klubu igra većinom na poziciji centralnog veznog igrača, nešto zapravo dosta slično Modrićevoj poziciji u Realu, pa mu bekovska pozicija više ne pripada ni po igračkim karakteristikama, niti po onome što je navikao igrati posljednjih godina.
Svi se i dalje sjećamo Istanbula i one sjajne Ćorlukine partije protiv Turske kada je prodorom po lijevoj strani upravo on bio većinom zaslužan za Olićev pogodak. Ali, ako izuzmemo tu utakmicu, teško se sjetiti još koje kada je Ćorluka igrao na lijevom beku, jer ne samo da nije riječ o čovjeku koji je lijevak, već više nije riječ ni o igraču koji igra na poziciji bilo kakvog beka. Ćorluka je u Lokomotivi odigrao i više nego pristojnu sezonu, čak i sjajno proljeće, ali sve su njegove predstave vezane uz igru na stoperu.
Ako se sjetimo njegovih dana iz Tottenhama i reprezentacije, u vrijeme kad je igrao na desnom beku, Ćorluka je bio vrlo dobar, ali onda je ispao iz prve momčadi Pijetlova, jer u jednom trenutku nije više motorički mogao odgovoriti zahtjevima te pozicije. Nakon toga, više ga gotovo nijednom nismo vidjeli na poziciji bočnog igrača. Dobre su vijesti te da se ovoga proljeća kod Čarlija vidio očit napredak, više ne djeluje tromo na terenu, pa njegov povratak na mjesto beka i ne bi smio biti takav problem. Ono što vazda ostaje problem elementarna je činjenica da nije ljevak, čime njegov ofenzivni potencijal i mogućnost preklapanja s krilnim igračem opasno pada.
No čak i kada se to žrtvuje, iako nije idealna opcija, čini se boljom od Pranjića, jer ako ništa drugo – beka će igrati obrambeni igrač, i to čovjek koji je ponovo u formi, a ne pri kraju karijere.
Pomalo zastarjeli sustav koji jedno vrijeme nije igrala gotovo pa nijedna profesionalna momčad ponovo se vratio u modu u Italiji, prije svega s trenerskim idejama Waltera Mazzarija. Dalo bi se reći kako je ovo sustav koji su njegovali praktički svi treneri prije Bilića pa da je našim igračima i 'prirodan', ali je li doista tako? Za početak, svi naši igrači godinama igraju u klubovima od kojih ogromna većina igra 4-3-3 ili 4-2-3-1 pa se može reći da su upravo to dva sustava na koja su igrači najbolje naučeni. Stoga, ovo je sistem koji bi zahtijevao i dodatnog taktičkog uigravanja.
Vratimo se u Italiju… Trenutačno najuspješniji sustav 3-5-2 jest onaj talijanskog prvaka Juventusa. Iako Torinezi nisu prošli skupinu Lige prvaka, u dvije su utakmice sjajno parirali Real Madridu, što pokazuje da taktika ima svojih prednosti. No pogledajmo vezni red – na mjestu wing-backa igraju Kwadwo Asamoah i Stephan Lichtsteiner, slično kao što su u Napoliju igrali Zuniga i Maggio. Asamoah je igrač koji ima 'ogromna pluća' i neviđenu moć ponavljanja, a ni Švicarac ne zaostaje u tom pogledu, a pritom je i vrstan obrambeni igrač koji se s tri stopera može spojiti u liniju.
Što to znači za Hrvatsku? U načelu, promjena sustava donijela bi i veće probleme nego što su postojeći, jer ponovo nitko ne može zauzeti poziciju lijevog wing-backa (igrača s 'plućima' poput Asamoaha nemamo), a mane Danijela Pranjića vjerojatno bi se samo još i više istaknule. Da ne govorimo o tome da ni Srna baš više nije u godinama kada bi mogao odigrati to mjesto kao prije koju godinu u Šahtaru.
Stoga, između dvije propasti i jedne srednje žalosti treba izabrati srednju žalost, jer iako rješenje nije optimalno, i dalje je bolje od čiste propasti.